Danas su svi iz Afganistana, kao što su onomad bili svi iz Sirije i Palestine. Žene i djeca istureni pred fotoreporterima, a kolone vojno sposobnih “Afganistanaca” se teturaju po našim avlijama. Ponovo se ista propaganda ponavlja. “Izbjeglice” – iste, humanitarne organizacije željne lake zarade – iste, meinstrim mediji – isti, vlast – ista. Nažalost, i žrtve će biti iste – Mi koje niko ništa ne pita.
U Velikoj Kladuši u improvizovanom šatorskom naselju boravi stotine izbjeglica, porodica sa djecom, uglavnom iz Afganistana. Njihov život zavisi od dobrobiti humanitarnih organizacija i lokalnog stanovništva.
Strah od ratnih dešavanja natjerao je sve ove porodice da dom zamijene šatorima u tuđini. Nakon godina pješačenja sada su u Velikoj Kladuši, gdje nemaju ništa.
“Ljudi nam pomažu, ali nam ne pomažu oni koji nam trebaju. Došao sam do Zagreba pa su me vratili. Ovdje nam nije dobro, nemamo se gdje okupati, nemamo krevet niti hranu, ali bosanski narod nam pomaže”, kaže migrant iz Afganistana Amir Farač.
Humanitarne organizacije pomažu kako i koliko mogu. Posljednji projekt organizacije SOS balkanroute realiziran je uz članice bužimskog udruženja Izvor koje danima kuhaju da ovi ljudi ne bi bili gladni.
“Žao mi je ove djece. Mi smo odrasli ljudi, a živimo u kući, imamo redovne obroke, sobu, ali kad malo kiša padne nama je hladno. Tražimo vatru da se ugrijemo”, rekla je Mirsada Bajraktarević, članica Udruženja “Izvor” iz Bužima.
“Pogodile su me ove žene i djeca kako žive, ko beskućnici. Mi sve imamo pa smo nezahvalni”, istakla je Minka Duraković, članica Udruženja “Izvor” iz Bužima.
Uz 450 toplih obroka, članovi udruženja su donijeli i odjeću, a posebne poklon pakete pripremila su djeca iz bužimskog naselja Varoška Rijeka.
“Da kažem da sam sretna zbog toga što su članice Udruženja Izvor, učenici naše škole, roditelji, zajedno sa međunarodnom organizacijom SOS Balkanroute, koja nas je pomogla financijski da radimo ovo. Svi su podnijeli jednak teret”, navela je Jasmira Emrić, predsjednica Udruženja “Izvor” iz Bužima.
Iako nadležni ne dopuštaju snabdijevanje ovih porodica jer ne bi trebali boraviti u ovim uvjetima, humanost prevladava, a tome svjedoče i svakodnevne posjete ovom izbjegličkom kampu.
“I meni i lokalnoj zajednici i međunarodnim organizacijama, svima nama ovo je test i jedno iskušenje. Ovo je danas dobar posao, kao u knjizi Mali princ, makar smo im jedan dan učinili lijepim”, dodaje Emrić.
Možda smo kao država zakazali u borbi sa migracijama, ali smo sigurno pokazali da smo dobri ljudi, koji bez obzira na svoje svakodnevne probleme i neimaštinu, i dalje brinu o drugima pa i migrantima.
federalna.ba
