Samo na Dnevno.hr pratite serijal Roberta Valdeca: Ksenofobija u Hrvata – mit ili stvarnost?
‘Ljude ubijaju na ulicama, bande su sve mlađe, mafija našla novi put do zarade: Bili smo naivni‘, stoji u reportaži britanskog Financial Timesa iz Švedske.
‘Ne bih rekao da je imigracija pošla po zlu. Prije se to dogodilo s integracijom‘, kaže na temu bandi koje teroriziraju Švedsku Jens Lapidus, sugovornik tih novina iz Uppsale.
A ovdje u Zagrebu to bi prokomentirali pomalo grubo riječima: ‘Nije drek, nego se to pes posral’. Jer određene etničke skupine, narodi koji masovno naseljavaju, imigriraju u europske gradove, nemoguće se integrirati. Zbog specifičnih tradicija koje su u potpunom neskladu s europskim, specifičnog shvaćanja i prakticiranja religije, mentaliteta… Ono što pobija njegove zaključke je činjenica da su najproblematičniji mladići druge ili treće generacije doseljenika iz tih zemalja, dakle oni koji su rođeni u Europi, tu se školovali, bili izloženi europskim kulturnim vrijednostima i ‘vrijednostima’, odrastali uz zapadnu glazbu, filmove, TV programe…
Profil ilegalnog migaranta
I opet će nemalom broju njih ovo zaparati uši, ali iz osobnog iskustva, susreta na terenu s njima, brojnih razgovora i s policijama našim, ali i drugih država kroz koje prolaze i u koje idu, ugrubo sam isprofilirao ilegalne imigrante, tražitelje azila. Napominjem, nisu svi takvi, posve sigurno tu ima i nesretnih sudbina, realnih nevolja koje su ih natjerale na bijeg iz svojih domovina, ali, u pravilu, iz država poput Afganistana ili Pakistana puno je onih koji na zapad, u Europu, dolaze privučeni propagandom koja ih je uvjerila kako nekažnjeno mogu silovati djevojke, maltretirati domicilno stanovništvo, pljačkati…
Iz država poput Tunisa, Maroka, Alžira, Egipta…, puno je okorjelih kriminalaca koji, naprosto, bježe od zakona ili konkurenata u svojim državama, uništavajući sve svoje osobne dokumente ovdje pokušavaju ishoditi novi identitet i…, nastaviti po starom. Sirija, Irak, Zapadna Afrika, Libija… Prema nekim procjenama, samo boraca ISIS-a, u koje se ne uračunavaju druge skupine poput Al Nusre, Boko Harama i tko zna kojih sve ne đihadističkih naoružanih skupina koji su činili (i još ponegdje čine) neopisiva zvjerstva u drugoj polovici drugog destljeća ovog stoljeća bilo je najmanje oko 120.000!
Niti u Siriji, a niti u Iraku više, gotovo pa ih nema. Gdje su? Nije baš teško za pogoditi. Najveći broj njih se nakon sloma ‘Kalifata’ izvukao preko Turske uništavajući svoje dokumente i glumeći ‘nesretnike koji bježe od rata’. Još dosta njih koji su se borili na strani ISIS-a, došli su u ‘Kalifat’ iz Europe, gdje su rođeni i odrasli, pa se nakon poraza vratili kući.
Kako se zovu Europljani podozrivi prema tražiteljima azila?
I sad, je li strah domicilnog stanovništva od tih ljudi ksenofobija? Jest, ako se držimo izravnog tumačenja te riječi. Ali nije rasizam, nacizam ili kako već sve nazivaju Europljane podozrive prema ‘tražiteljima azila’.
Činjenica jest, također, da strah može kod određenih skupina ljudi prerasti u mržnju, netoleranciju. Pa ponegdje njihovo kriminalno ponašanje koje nisu ostavili iza sebe već ga unijeli ovdje, posve će sigurno, a ponegdje već i je, izazvati reakciju. Ne samo ekstremista, nekakvih ekstremno desnih huligana. Već i običnih ljudi. Jer neće svaki otac ili brat kojem takvi siluju i zakolju kći, sestru, ženu…, sjediti kod kuće i plakati, tugovati, čekajući da ‘institucije rade svoj posao’. Jer ga institucije prečesto rade aljkavo, ponekad nikako, a gotovo uvijek sa zakašnjenjem, post festum. I do tada miran, obiteljski čovjek, ne svaki, naravno, puknuti će, pa odlučiti uzeti pravdu u svoje ruke. I toga će biti sve više, ne treba sumnjati u to. Bez obzira na to što će za silovanje i ubojstvo 16-godišnje djevojke ‘tražitelj azila’ dobiti posve sigurno dvostruko manju zatvorsku kaznu od oca te djevojke ako kćerkinog krvnika naprosto smakne u afektu, iz osvete.
Broj ‘tražitelja azila’ u Hrvatskoj se, od kada smo ušli u Schengen, dramatično povećao. Zakon im omogućuje da, nakon što dobiju status tražitelja azila nesmetano putuju našom zemljom, nastane se gdje im paše, iako još uvijek većina njih Hrvatsku još uvijek koristi kao usputnu stanicu za odlazak dalje na zapad i sjever gdje će, računaju, ostvariti bolje povlastice nego ovdje.
Pouzdano znam da su svi oni vrlo dobro informirani i o svojim pravima u svakoj pojedinoj europskoj državi, znaju sve rute, a u tome im svesrdno pomažu razne ‘Nevladine udruge’, kako strane tako i naše, domaće. Provodio sam besane noći kopajući po njihovima diskusijama na društvenim mrežama, prevodeći preko google prevoditelja te upise sa arapskog, urdskog, paštunskog… Tu se pronađe doslovno svega. Oni koji su već stigli na odredišta savjetuju one koji su na putu, oni koji se spremaju prelaziti neke granice međusobno dogovaraju taktike, neki se čak i snimaju mobitelima, pa postoje čitavi serijali tipa: ‘Od Kandahara do Pariza ili Berlina’.
Prva EU destinacija – Hrvatska
Prema Dublinskom sporazumu i međunarodnim zakonima, čim ih naša policija ulovi u nezakonitom prelasku granice, ukoliko zatraže azil, uzimaju im se otisci prstiju, registrira ih se, a ako ih sutra ili za mjesec, godinu, Njemačka, Švedska, Nizozemska ili bilo koja druga EU država riješi protjerati, deportirati će ih u državu EU u kojoj su prvi put registrirani. I iako je većina morala proći preko Grčke ili Bugarske, dakle EU država, dobar dio njih pronašlo je nove rute, uz pomoć svojih NVO savjetnika, iz Turske, preko Albanije, Kosova, Crne Gore ili Srbije. Dakle izbjegli su time mogućnost da ih se deportira u Grčku ili Bugarsku. A budući da Mađarska efikasno štiti svoju granicu, većini njih je dakle prva EU destinacija upravo – Hrvatska.
Na sve to sam odavno upozoravao, no uglavnom sam ignoriran, ismijavan, pa napadan od ‘pravovjernih’. Upozoravao sam i na činjenicu da su gotovo svi oni itekako dobro financijski potkovani, raspolažu s velikim iznosima novca koji im šalje ‘nepoznat netko’.
Za razliku od tih ‘osvajača’ Europe, netko bi ih nazvao barbarima, vandalima, strani radnici iz zemalja poput Nepala, Indije, Filipina, ovdje kod nas dolaze – kao gastarbajteri. Baš kao što su naši ljudi 60-ih i 70-ih, a nažalost masovno i u posljednjih 15-ak godina, odlazili i odlaze ‘trbuhom za kruhom’. Ali na legalan i civiliziran način. S unaprijed dogovorenim poslovima, ugovorima, svim ispravama, ishođenim boravišnim i radnim dozvolama. Mukotrpno rade, često i po dva posla, najčešće na građevini, dostavi, ali i u ugostiteljstvu, trgovini. Skromno žive, nerijetko u lošim uvjetima, većinu zarađenog šalju svojim obiteljima, ženama, djeci, starim roditeljima…
No neki su ovdje došli i sa obiteljima – muž radi na građevini, potom na dostavi, žene u ugostiteljstvu, čiste stanove, kuće, u tekstilnoj industriji gdje još postoji kod nas ili u nekoj jednostavnijoj manufakturi. Unajme stančić, kućicu ili sobu. I iznova grade svoju budućnost ovdje. I nitko im zbog toga ne radi probleme. Niti bi im trebao zamjeriti. Uče hrvatski jezik, naseljavaju se uglavnom izvan večih gradova poput Zagreba, tamo gdje će im troškovi stanovanja biti manji, a posla ima, tko želi doista raditi, svugdje. I u sjevernoj Hrvatskoj i u Dalmaciji, Istri, Slavoniji…
Da, to jest svojevrsna ‘razmjena stanovništva’, no nipošto ti ljudi nisu za nju krivi. Krivce valja tražiti u našim vladama koje svojim politikama, propisima, birokracijom, ovrhama, blokadama, naprosto tjeraju naše ljude iz vlastite Domovine. U stranim bankama koje posluju u Hrvatskoj nabijajući veće kamate na kredite nego u domicilnim državama dovodeći ljude u dužničko ropstvo sve dok ne ostanu i bez vlastitog doma. U stranim trgovačkim lancima koji iste proizvode prodaju u Hrvatskoj i dvostruko skuplje nego u državama gdje su im sjedišta, teleoperaterima, osiguravajućim društvima. Ali opet, na koncu, dolazimo do onih koji su im sve to omogućili i omogućavaju i dalje.
Izvor: dnevno.hr
