AKTUELNO

Ko i zašto Bošnjake gura u sve svjetske probleme?

Piše: Rasim Belko

Kontinuirani unutrašnji politički haos ne dozvoljava Bosni i Hercegovini kao državi da definiše svoje interese i u skladu s njima se postavlja ili zaobilazi geopolitička pitanja, probleme i sukobe. Suočena s višedecenijskom borbom s unutrašnjim i vanjskim antidržavnim elementima, bošnjačka politika kao državotvorni faktor ne uspijeva pronaći formulu djelovanja. Tome dodajmo i činjenicu da srpska politika u BiH isključivo prati politiku Srbije, a politika bh. Hrvata poteze Zagreba.

Dakle, jasno je da je bošnjački/bosanski politički faktor taj koji osim antidržavnih politika, mora pronaći način da se kvalitetnije bori i sa internacionalnim izazovima. To do sada nije bio slučaj, pa su predstavnici tih državotvornih politika istrčavali u ofsajd djelujući smiješno u pokušaju da djeluju kao bitan politički faktor u igri ozbiljnih i moćnih.

Primjerice, dok je pola Evrope jasno govorilo da ne želi migrante sa istoka svijeta, a značajan dio takav stav štitio bodljikavom žicom i još bodljikavijom sigurnosnom politikom, bošnjački političari problemu kojeg se plašio svijet pristupili su patološki emotivno. “Mi smo bili migranti, razumijemo ih”, poruka je kojom se prije pet godina pravdalo dopuštanje ulaska migranata na teritoriju s bošnjačkom populacijom. Naročito u USK, koji je nekoliko godina živio tešku migrantsku krizu.

Danas se ponajbolje vidi pogrešnost takvih odluka, jer zbog značajnog prisustva migranata Bosna i Hercegovina biva targetirana kao teroristička prijetnja, a uz to ima i ozbiljan problem s EU, posebno s Hrvatskom.

A onda je Vladimir Putin napao Ukrajinu. I prije nego li su najmoćnije zemlje svijeta zauzele stav, u Sarajevu su održavani skupovi podrške Ukrajini, a bošnjački/bosanski političari apsolutno zauzeli stranu Ukrajine, opet po patološko žrtvenom modalitetu “mi znamo šta je agresija”. Uslijedili su i ozbiljni diplomatski sukobi s Rusijom, iako je i Ukrajina kao i Rusija stajala uz Srbiju tokom NATO bombardovanja zbog zločina. A ukrajinski borci, poput Rusa dolazili da ubijaju Bošnjake tokom agresije. Da li je iti jedan bošnjački političar pročitao išta o tome? Nije, niti su im to sve samo ne pismeni savjetnici mogli ukazati. Važno je zauzeti stranu, a koga briga što ih niko nije ni pitao da zauzmu stranu.

Umjesto da se bave politikom i vode računa o interesu države Bosne i Hercegovine, bošnjački/bosanski političari više su vodili računa da iz različitih razloga i tuđih potreba vode geopolitičke ratove, napadajući značajan broj, čak i onih najmoćnijih.

Napadali su bošnjački političari i osuđivali mnoge, nesvjesni da su njihovi napadi pucanj iz prazne. Pod politički nišan tako su došle SAD, Rusija, Kina, Iran, Njemačka, Turska, Francuska, Velika Britanija, Izrael, Sirija…

I potpuno je jasno otkud bošnjačkoj/bosanskoj politici želja da izigrava klovna u sferi najsnažnijih zemalja svijeta. Ta želja dolazi iz potpune političke nezrelosti i neznanja za potrebe rješavanja unutrašnjih problema. Jer, političari koji gube na svim političkim pravcima, moraju pronaći temu zbog koje će biti zanimljivi javnosti. To što od svega toga Bosna i Hercegovina i njeni građani neće imati koristi, koga briga.

Takvo djelovanje uvelo je Bosnu i Hercegovinu u situaciju da danas na planetarnom nivou nema ozbiljnih partnera. Jer, one koje je imala, politika je otjerala svojim djelovanjem bez ikakvog suštinskog interesa za zemlju, a svima drugima dala znak da nije partner od kredibiliteta s kojom partnerstva traju dugo na čvrstim osnovama. Primjerice, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić nije želio uvesti sankcije Rusiji, ali se sreo sa Zelenskim i nekako u takvoj situaciji okrenuo vodu na svoj mlin.

Javnost je u demokratskim procesima ključni filter funkcionisanja i djelovanja vlasti. Ali, da li zbog uticaja iz vana ili po različitim osnovama podijeljenih javnosti, situaciju u BiH bismo mogli nazvati dvosmjerno lošom.

S jedne strane birači kojima su svjetski interesi važniji od autoputa, pravosuđa, koji se više zalažu za ukrajinsko nego za pitanje nametanja izmjena Ustava i slično. S druge strane su političari, koji zbog korupcije ne nude mnogo konkretnih rješenja, ali prihvataju igru s biračima i ponašaju se kao predstavnici UN-a, a ne bh. vlasti. U takvoj situaciji razvoj partnerskih odnosa s drugim državama uveliko ovisi od biračkog filtera, a to više nije politika, nego anarhija.

Jer, ako Bosna i Hercegovina ima interes u saradnji sa Finskom, Iranom ili Kinom, a birači (pod uticajem medija) nisu za to, takva saradnja u startu je nemoguća. Jer, za razliku od uređenih, velikih zemalja, bošnjački političari prvo gledaju šta kaže mahala, pa tek onda donose odluke. U takvoj situaciji njegov prostor djelovanja je skučen, jer sve što uradi bit će dočekano na nož. Nadovežemo li na to činjenicu da smo nerazvijena, loše urađena mala država u srcu trusnog područja, jasno je da su naše mogućnosti same po sebi ograničene, a političari bez vidika ih čine skoro pa minornim.

Zbog toga i jesmo društvena zajednica koja se više bavi ugnjetavanjem Ujgura u Kini, nego ugnjetavanjem Bošnjaka muslimana u Srebrenici, Bijeljini, Zvorniku, Vlasenici…

I to je zapravo fenomen za izučavanje. Kada treba da se zaletimo na članice NATO-a, BRICS-a, G7 mi smo prvi. A kada treba da branimo sunarodnjake 50 kilometara od mjesta stanovanja, onda prizivamo pomoć NATO-a, EUFOR-a, UN-a i EU.

Bošnjačka politika iz države sa oko tri miliona stanovnika oštro i smjelo osuđuje ponašanje Kine sa više od milijardu ljudi. Indija, s druge strane, sa 1,4 milijarde stanovnika se i ne uključuje kada Kina przni oko Tajvana, ili SAD bombarduju po istoku.

Jer,bošnjačka politika izlaz iz svoje muke i neznanja traži u tuđoj muci, a o rješenjima će brigu voditi EU, NATO, UN… E zato Bosna i Hercegovina i jeste evropsko nedonošče neizvjesne sudbine.

Izvor: Nap.ba