KOMENTAR

DOKUMENTI Oslobađajuća drugostepena Presuda u predmetu protiv Fatmira Alispahića

SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Predmet br.: S1 2 K 041128 22 Kž

Dana: 31.03.2022. godine

Pred Apelacionim vijećem u sastavu: sudija Redžib Begić, predsjednik vijeća

sudija Hilmo Vučinić, član sudija Staniša Gluhajić, član

PREDMET TUŽILAŠTVA BOSNE I HERCEGOVINE

protiv

FATMIRA ALISPAHIĆA

DRUGOSTEPENA PRESUDA

Tužilac Tužilaštva Bosne i Hercegovine:

Kasim Halilčević

Branilac optuženog:

Mensur Radončić

Sud Bosne i Hercegovine, Sarajevo, ul. Kraljice Jelene br. 88

Telefon: 033 707 100, 707-596; Fax: 033 707 321

IZREKA PRESUDE       3

OBRAZLOŽENJE 3

  1. TOK POSTUPKA 3
  2. PRVOSTEPENA PRESUDA 3
  3. ŽALBA I ODGOVOR NA ŽALBU 4
  4. SJEDNICA APELACIONOG VIJEĆA 4
  5. OPĆA PITANJA 5

III. ŽALBENI OSNOVI U SKLADU SA ČLANOM 297. ZKP BIH: BITNE POVREDE ODREDABA KRIVIČNOG POSTUPKA    6

  1. BITNA POVREDA ODREDABA KRIVIČNOG POSTUPKA IZ ČLANA 297. STAV 2. ZAKONA O

KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE  6

  1. OSNOVI ZA ŽALBU PREMA ČLANU 299. ZKP BIH: POGREŠNO ILI NEPOTPUNO UTVRĐENO ČINJENIČNO STANJE 13

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Sud Bosne i Hercegovine, u vijeću Apelacionog odjeljenja, sastavljenom od sudije Redžiba Begića, kao predsjednika vijeća, te sudija Hilma Vučinića i Staniše Gluhajića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje pravne savjetnice Neire Tatlić, u svojstvu zapisničara, u krivičnom predmetu protiv optuženog Fatmira Alispahića, zbog produženog krivičnog djela Izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti iz člana 145a. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, u vezi sa članom 54. istog Zakona, odlučujući po žalbi Tužilaštva Bosne i Hercegovine, od 21.01.2022. godine, izjavljenoj protiv presude Suda Bosne i Hercegovine, broj S1 2 K 041128 21 K od 19.11.2021. godine, nakon održane sjednice vijeća, dana 31.03.2022. godine, u prisustvu tužioca Tužilaštva Bosne i Hercegovine, Kasima Halilčevića, te u odsustvu uredno obaviještenih optuženog Fatmira Alispahića i njegovog branioca, advokata Mensura Radončića, na osnovu člana 310. stav

  1. u vezi sa članom 313. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine, donio je sljedeću

PRESUDU

Odbija se kao neosnovana žalba Tužilaštva Bosne i Hercegovine i potvrđuje presuda Suda Bosne i Hercegovine, broj S1 2 K 041128 21 K od 19.11.2021. godine.

OBRAZLOŽENJE

  1. TOK POSTUPKA

 

  1. PRVOSTEPENA PRESUDA
  2. Presudom Suda Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Sud BiH), broj S1 2 K 041128 21 K od 19.11.2021. godine, optuženi Fatmir Alispahić oslobođen je od optužbe, da je počinio krivično djelo Izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti iz člana 145a. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: KZ BiH), u vezi sa članom 54. istog Zakona.
  3. Na osnovu člana 189. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: ZKP BiH), također je odlučeno da troškovi krivičnog postupka padaju na teret budžetskih sredstava.

 

 

 

  1. ŽALBA I ODGOVOR NA ŽALBU
  2. Protiv navedene presude žalbu je izjavilo Tužilaštvo Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Tužilaštvo), i to zbog: bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 2. ZKP BiH i pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz člana 299. stav 1. i 2. ZKP BiH, sa prijedlogom da vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH (u daljem tekstu: Apelaciono vijeće) istu uvaži, te prvostepenu presudu ukine i odredi ponovno održavanje pretresa, odnosno da presudu preinači i optuženog Fatmira Alispahića zbog počinjenog krivičnog djela oglasi krivim i kazni po zakonu.
  3. Odgovor na žalbu Tužilaštva dostavio je branilac optuženog Fatmira Alispahića, advokat Mensur Radončić, u kojem navodi da žalbom nije osporena pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i da u konkretnom slučaju nije dokazano da je optuženi Fatmir Alispahić izvršio krivično djelo za koje je optužen, te predlaže da Apelaciono vijeće odbije kao neosnovanu žalbu Tužilaštva i potvrdi prvostepenu presudu u cijelosti.

 

  1. SJEDNICA APELACIONOG VIJEĆA
  2. Apelaciono vijeće je, dana 31.03.2022. godine, održalo javnu sjednicu, u skladu sa članom 304. ZKP BiH. Navedeni član u stavu 4. propisuje da nedolazak stranaka i branilaca koji su uredno obaviješteni ne sprečava održavanje sjednice vijeća, pa je u skladu s tom odredbom i održana sjednica, s obzirom da uredno obaviješteni optuženi Fatmir Alispahić i njegov branilac advokat Mensur Radončić, nisu pristupili istoj.
  3. Tom prilikom tužilac je istakao da ostaje kod pismeno iznijetih žalbenih prigovora i razloga, te je u kratkim crtama iznio žalbene navode. Tužilaštvo smatra da je prvostepeni sud donio presudu koja je suprotna izvedenim dokazima, te također smatra da su trebali biti prihvaćeni svi predloženi svjedoci optužbe. Tužilac je ukazao da se optuženi u više navrata na neprimjeren način izražavao na portalu ,,www.antimigrant.ba“, kao i da tokom postupka to nije poricao, jer je smatrao da takvo postupanje ne predstavlja krivično djelo, što Tužilaštvo smatra pogrešnim. Pri tome je tužilac naglasio da je optuženi prestao sa takvim javnim izražavanjem kada je protiv njega pokrenuta istraga. Stoga, Tužilaštvo smatra da optuženi Fatmir Alispahić treba biti oglašen krivim za govor mržnje koji mu se stavlja na teret i biti kažnjen u skladu sa zakonom i da će se jedino na taj način postići specijalna i generalna prevencija.
  4. Nakon što je ispitalo pobijanu presudu u granicama istaknutih žalbenih navoda, u skladu sa odredbom člana 306. ZKP BiH, Apelaciono vijeće je donijelo odluku kao u izreci, iz sljedećih razloga:

 

 

  1. OPĆA PITANJA
  2. Prije obrazloženja za svaki istaknuti žalbeni prigovor, Apelaciono vijeće napominje da je obaveza žalioca da u skladu sa odredbom iz člana 295. stav 1. tačke b) i c) ZKP BiH, u žalbi navede kako pravni osnov za pobijanje presude, tako i obrazloženje kojim potkrepljuje osnovanost istaknutog prigovora.
  3. Budući da Apelaciono vijeće na osnovu odredbe iz člana 306. ZKP BiH presudu ispituje samo u granicama žalbenih navoda, obaveza je podnosioca žalbe da žalbu sastavi tako da ista može poslužiti kao osnova za ispitivanje presude.
  4. U tom smislu, podnosilac žalbe mora konkretizovati žalbene osnove iz kojih pobija presudu, precizirati koji dio presude, dokaz ili postupak suda osporava, te navesti jasno i argumentovano obrazloženje kojim će potkrijepiti istaknuti prigovor.
  5. Samo paušalno označavanje žalbenih osnova, jednako kao i ukazivanje na navodne nepravilnosti u toku prvostepenog postupka bez preciziranja na koji žalbeni osnov se podnosilac žalbe poziva, nije valjana osnova za ispitivanje prvostepene presude.

 

III. ŽALBENI OSNOVI U SKLADU SA ČLANOM 297. ZKP BIH: BITNE POVREDE

 

ODREDABA KRIVIČNOG POSTUPKA

  1. BITNA POVREDA ODREDABA KRIVIČNOG POSTUPKA IZ ČLANA 297. STAV 2. ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE

(a) Žalbeni navodi Tužilaštva

  1. Žalbom se ukazuje da je prvostepeni sud prilikom odlučivanja o navodima iz optužnice, izrekao presudu koja je nerazumljiva i protivrječna sama sebi i razlozima same presude, iz razloga što je prvostepeni sud u obrazloženju pobijane presude decidno opisao dokaze koji su provedeni tokom vođenja glavnog pretresa, apostrofirajući iskaze saslušanih svjedoka: Maide Bahto-Kestendžić, Edina Ibrahimefendića i Amele Odobašić, od ukupno predloženih 9 svjedoka, i to: Dženane Burek, Maide Zagorac, Jasmina Bojica, Selme Džafić, Amile Rekić i Senada Pirića, koje je prvostepeni sud odbio salušati pozivajući se na odredbu člana 239. ZKP BiH.
  2. Tužilaštvo u tom pogledu navodi da je na osnovu navedene zakonske odredbe, a imajući u vidu do tada izvedene dokaze, izjašnjenje Tužilaštva i odbrane, te nakon uvida u spis, sud na ročištu za nastavak glavnog pretresa donio rješenje kojim se odbija prijedlog Tužilaštva za izvođenje subjektivnih dokaza, saslušanjem svjedoka: Dženane Burek, Maide Zagorac, Jasmina Bojića, Selme Džafić, Amile Rekić i Senada Pirića, iz razloga što je sud zaključio da su ovi dokazi nepotrebni ili nemaju značaj za ovaj predmet.
  3. Prema navodima Tužilaštva iz tekstova isprintanih sa portala ,,www.antimigrant.ba“, navedenih kao dokaz od broja 6 do 17 optužnice nesporno proizilazi da je optuženi Fatmir Alispahić autor navedenih tekstova, a svjedoci Dženana Burek, Maida Zagorac, Jasmin Bojić, Selma Džafić, Amila Rekić, Senad Pirić, čije iskaze na glavnom pretresu je sud našao nepotrebnim ili da nemaju značaj za ovaj predmet, bi svjedočili o svemu što im je poznato vezano za objavljene tekstove na portalu ,,www.antimigrant.ba“, te uznemirenju koje su navedeni tekstovi izazvali kod većeg broja osoba, članova Mreže za izgradnju mira, Vijeća za štampu u Bosni i Hercegovini i drugih osoba koje su imale mogućnost da pročitaju sadržaj navedenih tekstova, te reakciji Institucije ombudsmena/ombudsmana za ljudska prava Bosne i Hercegovine.
  4. U žalbi se dalje navodi da nakon što je okončan dokazni postupak odbrane, Tužilaštvo je predložilo izvođenje dodatnih dokaza subjektivne prirode, saslušanjem svjedoka: Jasminke Džumhur i Nives Jukić, ombudsmena Institucije Ombudsmena za ljudska prava u BiH, te svjedoka Dražena Zubaka i Fuada Kovačevića kao predstavnika Žalbene komisije Vijeća za štampu i Online medije BiH, jer Tužilaštvo smatra da su to ključni svjedoci koji su bili inicijatori i kreatori podnošenja krivične prijave.
  5. S tim u vezi ukazuje da je prvostepeni sud odbio prijedlog Tužilaštva za saslušanje predstavnika Žalbene komisije Vijeća za štampu i Online medije BiH, Dražena Zubaka i Fuada Kovačevića, za koje je Tužilaštvo smatralo da isti kao direktni učesnici u razmatranju prijave/žalbe podnesene protiv portala “www.antimigrant.ba”, mogu pružiti detaljnija i preciznija saznanja o samom procesu odlučivanja po navedenoj žalbi, a što je po mišljenju Tužilaštva značajna okolnost iz razloga što je Žalbena komisija donijela Odluku po žalbi, koja je dalje dostavljena Instituciji ombudsmena, koja je rezultirala sačinjavanjem Preporuke te Institucije, a koja Preporuka je dostavljanjem Tužilaštvu ishodila podnošenje krivične prijave protiv optuženog.
  6. Naime, u žalbi se ističe da iz iskaza svjedokinje Maide Bahto Kestendžić zaposlene u Vijeću za štampu i Online medije BiH (od 01. oktobra 2011. godine, raspoređene na poziciji projekt koordinatorice za žalbe, koja pozicija podrazumijeva direktno postupanje po žalbama građana na neprofesionalno izvještavanje štampe i Online medija vazano za predmet postupka), proizilazi da je prvi tekst koji je bio predmet žalbe, naslovljen kao “Islamska zajednica bošnjačkim parama hrani migrantske okupatore”, objavljen 16.07.2019. godine, za koji je Žalbena komisija utvrdila kršenje Kodeksa za štampu i Online medije BiH, i to člana 2. urednička odgovornost, 3. huškanje i 7. mogućnost odgovora, te je napomenula da je u oba slučaja po žalbama na dva teksta koja su predmet krivične prijave, žalbena procedura provedena u potpunosti, što znači da su žalba i zahtjev za izjašnjenje bili upućeni na adresu koja je bila javno dostupna na portalu ,,www.antimigrant.ba“ i da odgovor uredništva portala nije dostavljen do dana održavanja sjednice, da je žalbena komisija Vijeća za štampu za tekst naslovljen kao “Islamska zajednica bošnjačkim parama hrani migrantske okupatore” konstatovala da se radi o preuzetom tekstu iz lista “Dnevni avaz”, koji je originalno objavljen pod naslovom “Donacija islamske zajednice u BiH” i naslovom “Za migrante 8200 obroka” da je nakon objavljivanja teksta u “Avazu” portal “www.antimigrat.ba” preuzeo tekst, te promijenio naziv u “Islamska zajednica bošnjačkim parama hrani migrantske okupatore”, te da se kršenje Kodeksa od strane portala ,,www.antimigrant.ba“ u konkretnom slučaju sastojalo u manipulaciji naslovom teksta, odnosno manipulaciji otpremom teksta.
  7. Kako se dalje ističe u žalbi, drugi tekst portala ,,www.antimigrant.ba“ koji je bio predmet razmatranja Žalbene komisije, naslovljen je kao “Podsjećanje na upozorenje iz aprila – migrante zatvoriti u logore”, svjedokinja je istakla da je u oba slučaja Komisija utvrdila da se radi o drastičnom kršenju Kodeksa za štampu, koji kolokvijalno rečeno, predstavlja stepen iznad klasičnog kršenja, te gdje i sam naziv portala predstavlja huškanje i može izazvati posljedice po grupu o kojoj se izvještava u sadržajima teksta, te je naglasila da je opasnost tim veća što je portal ,,www.antimigrant.ba“ registrovan sa domenom “.ba”, što znači da je u pitanju veći stepen opasnosti, odnosno da postoje veće mogućnosti za otkrivanje jer je portal registrovan na teritoriju BiH, za razliku od redovne prakse u sličnim slučajevima, prema kojoj se mnogi internet portali registruju pod inostranim domenama koje ne dozvoljavaju procesuiranje i otkrivanje osoba koji su autori tekstova. Također je istakla da je u konkretnom slučaju Žalbena komisija procjenila da postoje saznanja, na osnovu objavljenih tekstova, da je počinjeno krivično djelo.
  8. Tužilaštvo u žalbi potom ukazuje da iz iskaza Edina Ibrahimefendića, stručnog savjetnika u Instutuciji Ombudsmena BiH, proizilazi da pošto se u konkretnom slučaju predmet odnosio na jedan od oblika diskriminacije, a to je poticanje na diskriminaciju, kroz taj osnov je rađeno na predmetima. Pored toga, Tužilaštvo ističe da vezano za predmetni slučaj, svjedok je objasnio da je nakon zaprimanja žalbe od strane “Mreže za izgradnju mira”, postupajući pravnik predmet razmotrio u smislu njene formalne ispravnosti, da li je žalba osnovana ili neosnovana, dopuštena, te da li se odnosi na organ ili tijelo vlasti BiH, da su nakon toga sačinjene dvije preporuke koje su potpisane od strane sva tri ombudsmena koje su upućene nadležnim tijelima, da s obzirom na to da je bilo evidentno da su poruke na portalu ,,www.antimigrant.ba“ sadržavale vrlo ”teške izjave i navode”, preporuka u konkretnom predmetu bila je da obrate pažnju nadležna tijela, konkretno Regulatorna agencija za komunikacije, Federalna uprava policije, koja ima zakonsku nadležnost vezano za sajber (cyber) kriminal, te Tužilaštvo BiH, koje je nadležno da utvrdi da li postoje osnove za krivično gonjenje po KZ BiH. Institucija ombudsmena nije sudsko tijelo koje mora svaku činjenicu nesporno utvrditi, zbog čega su se ograničili na ukazivanje na dijelove iz sadržine tekstova koje su smatrali spornim, a radilo se o terminima koji potiču na diskriminaciju ili koji sadrže navode ili činjenice koje impliciraju na pozivanje da se čine određena krivična djela.
  9. Nadalje, Tužilaštvo u žalbi ističe da je nakon što je okončan dokazni postupak odbrane, predložilo izvođenje dodatnih dokaza, i to subjektivne prirode, saslušanjem ključnih svjedoka: Jasminke Džumhur i Nives Jukić, ombudsmena Institucije Ombudsmena za ljudska prava u BiH, lica koja su bila inicijatori i kreatori podnošenja krivične prijave, te svjedoka Dražena Zubaka i Fuada Kovačevića kao predstavnika Žalbene komisije Vijeća za štampu i Online medije BiH. S tim u vezi, Tužilaštvo je istaklo da je još prilikom podizanja optužnice predložilo da se u svojstvu ključnih svjedoka pozovu i saslušaju lica koja su bila inicijatori i kreatori podnošenja krivične prijave protiv optuženog, te naglasilo da je kod tog prijedloga ostalo i dalje.

(b) Nalazi Apelacionog vijeća

  1. Bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 2. ZKP BiH, odnosno relativno bitna povreda, postoji ako sud za vrijeme pripremanja glavnog pretresa ili u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ZKP BiH, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude.
  2. Kada je u pitanju relativno bitna povreda odredaba krivičnog postupka potrebno je da se žalbom ukazuje ne samo na radnje i propuste u kojima se ogleda neprimjenjivanje ili nepravilno primjenjivanje određene odredbe procesnog zakona, nego i da se žalbom ukazuje i u kom smislu i zbog čega je to bilo ili moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude. U protivnom, ispitivanje o tome da li je učinjena relativno bitna povreda odredaba krivičnog postupka bi se pretvorilo u ispitivanje po službenoj dužnosti.
  3. S obzirom na navedeno, Apelaciono vijeće nalazi da žalba Tužilaštva nije uspješno dokazala da je prvostepeni sud usljed propusta, na koje žalba ukazuje, donio nezakonitu i nepravilnu presudu, iz kog razloga je istaknute žalbene prigovore odbilo kao neosnovane.
  4. Nakon izvršene ocjene žalbenih navoda Tužilaštva, Apelaciono vijeće prije svega ističe da prvostepeni sud ima pravo da odluči koji dokazi su relevantni za predmetni krivični postupak, odnosno koji bi dokazi doprinijeli utvrđivanju istine u konkretnom slučaju, te da ih prihvati, kao i da ne provede sve predložene dokaze ukoliko isti nemaju značaja za predmet ili su nepotrebni.
  5. Naime, Apelaciono vijeće nalazi da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 239. ZKP BiH, te je imajući u vidu do tada izvedene dokaze, izjašnjenja Tužilaštva i odbrane, te nakon uvida u spis, donio pravilnu i na zakonu utemeljenu odluku da se odbije prijedlog Tužilaštva za izvođenje subjektivnih dokaza, saslušanjem svjedoka: Dženane Burek, Maide Zagorac, Jasmina Bojića, Selme Džafić, Amile Rekić i Senada Pirića, iz razloga što su ovi dokazi nepotrebni ili nemaju značaj za ovaj predmet.
  6. U tom pogledu, prvostepeni sud u pobijanoj presudi daje dostatne i adekvatne razloge za svoju odluku, te vezano za predloženu svjedokinju Dženanu Burek, izvršnu direktoricu Vijeća za štampu i online medije BiH, koja je predložena na okolnost podnošenja prijave koju je Vijeće zaprimilo protiv portala ,,www.antimigrant.ba“, kao i svjedokinju Maidu Zagorac, predstavnicu udruženja “Mreža za izgradnju mira”, koja je predložena na okolnost podnošenja četiri žalbe na pisanje medija “www.antimigrant.ba”, donosi pravilan zaključak da je provođenje navedenih dokaza nepotrebno, ocjenivši da saslušanje navedenih svjedoka na okolnosti koje je najavila optužba ne bi doprinijelo razjašnjenju bitnih činjenica, a istovremeno bi dovelo do odugovlačenja postupka. S tim u vezi, prvostepeni sud je pojasnio da okolnost podnošenja prijava, odnosno žalbi Vijeću za štampu i online medije BiH, dovoljno je razjašnjena ranije izvedenim dokazima, prije svega iskazom svjedokinje Maide Bahto-Kestendžić, koja je na vrlo detaljan i iscrpan način pojasnila postupak zaprimanja prijave/žalbe nevladine organizacije “Mreže za izgradnju mira” protiv portala “www.antimigrant.ba”, kao i postupak odlučivanja po istoj. Apelaciono vijeće nalazi da činjenica da Tužilaštvo sa izvedenim dokazima nije dokazalo optužbu, ne znači da bi iskazima predloženih svjedoka, a koje prvostepeni sud opravdano nije prihvatio jer ne bi doprinijeli razjašnjenju stvari, dokazalo krivično djelo i krivicu optuženog.

27.Nadalje, vezano za predložene svjedoke: Jasmina Bojića, Selmu Džafić, Amilu Rekić i Senada Pirića, koji su predloženi na okolnosti objava na portalu “www.antimigrant.ba”, a koje su optuženom stavljene na teret u tačkama 9., 10., 11. i 13. činjeničnog opisa optužnice, prvostepeni sud je pravilno zaključio da izvođenje navedenih dokaza nema značaja za ovaj predmet i da ne bi doprinijelo razjašnjenju bitnih činjenica, imajući pri tome u vidu da optuženi nije sporio djelimično autorstvo nad spornim objavama, tj. tekstovima koji su sadržani u činjeničnom opisu optužnice, odnosno vezano za drugi dio tekstova nije sporio da se radi o prenesenim objavama drugih lica, objavljenim na portalu “www.antimigrant.ba” čiji je on administrativni kontakt.

  1. Također, cijeneći okolnosti na koje je tužilac predložio izvođenje dodatnih dokaza saslušanjem određenih svjedoka, kao i izjašnjenje odbrane u tom pravcu, a imajući u vidu dokaze izvedene u redovnom dokaznom postupku, kako optužbe, tako i odbrane, te nakon uvida u spis, prvostepeni sud je na osnovu odredbe člana 239. stav 2. ZKP BiH, donio rješenje kojim se odbija prijedlog Tužilaštva za izvođenje dodatnih dokaza saslušanjem svjedoka svjedoka: Jasminke Džumhur, Nives Jukić, Dražena Zubaka i Fuada Kovačevića, iz razloga što je utvrdio da su ovi dokazi nepotrebni, s obzirom na to da ne bi doprinijeli razjašnjenju bitnih činjenica, a istovremeno bi njihovo izvođenje dovelo do odugovlačenja postupka.
  2. U tom pogledu se u pobijanoj presudi pravilno i detaljno navodi da su tokom redovnog dokaznog postupka saslušani predstavnici Vijeća za štampu i online medije BiH (svjedokinja Maida Bahto-Kestendžić), kao i Institucije Ombudsmena za ljudska prava u BiH (svjedok Edin Ibrahimefendić), koji su na okolnosti procedura koje su vođene pred njihovim institucijama, koje su rezultirale podnošenjem krivične prijave Tužilaštvu protiv optuženog, te kasnijim podizanjem optužnice, dali detaljne i iscrpne iskaze. Osim toga, razlozi koji su ove svjedoke, predstavnike navedenih institucija, rukovodili prilikom podnošenja krivične prijave, te njihov stav o elementima diskriminacije u medijskom istupanju optuženog za prvostepeni sud nije bilo relevantno, s obzirom na činjenicu da je jedino sud nadležan da cijeni da li radnje optuženog predstavljaju krivično djelo, koji zaključak kao pravilan prihvata i Apelaciono vijeće.
  3. Nasuprot žalbenim navodima, ovo Vijeće također nalazi pravilnom argumentaciju iz pobijane presude kada prvostepeni sud navodi da je prije početka izlaganja završnih riječi, a nakon što je konstatovano da je okončan dokazni postupak, razmotrio dopis Tužilaštva, broj: T 20 0 KT 00 18409 20 od 10.11.2021. godine, sa mailom Senada Pirića, te je donio odluku kojom se isti odbija kao dokaz optužbe, ne samo iz razloga okončanog dokaznog postupka, već i zbog njegove nezakonitosti, s obzirom da Senad Pirić nije saslušan u svojstvu svjedoka u ovom predmetu, pa shodno tome prvostepeni sud osnovano nije mogao prihvatiti ni pismenu izjavu takvog lica.
  4. Slijedom navedenog, Apelaciono vijeće nalazi neosnovanim žalbeni prigovor Tužilaštva da je odbijanjem prijedloga za izvođenje dokaza optužbe samim tim došlo do relativno bitne povrede odredaba krivičnog postupka, s obzirom da je prvostepeni sud dao jasne i razumljive razloge na kojima zasniva svoju odluku, odnosno da predloženi dokazi nisu neophodno potrebni za dalje razjašnjenje činjenica i okolnosti iz predmetne optužnice, da bi se suđenje nepotrebno produžilo bez razjašnjavanja bitnih činjenica, čime bi se dovela u pitanje pravičnost suđenja, posebno suđenje u razumnom roku, što je obaveza svih učesnika u postupku da poštuju.
  5. U konkretnom slučaju, osim navoda da je prvostepeni sud bio u obavezi da provede i ove dokaze, izostaje konkretizacija žalbenog prigovora. Tužilaštvo tako nije navelo kako bi ishod postupka mogao ili trebao biti drugačiji, da je prvostepeni sud donio drugačiju odluku. Nasuprot tvrdnjama Tužilaštva, prvostepeni sud nije obavezan da prihvati i provede svaki dokaz koji predloži neka od strana u postupku. Sud je obavezan dati razloge za svoju odluku o tome da li će dozvoliti provođenje nekog dokaza, a što je u konkretnom slučaju i učinjeno u pobijanoj presudi, s obzirom da je sud dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega ne prihvata sve dokazne prijedloge optužbe.
  6. Činjenica da prvostepeni sud nije našao utvrđenim činjenice koje idu na štetu optuženog, odnosno koje upućuju na zaključak o dokazanosti optužbe, sama po sebi nije osnov za zaključak o različitom tretmanu stranaka u postupku, jer su sve strane u postupku imale jednake procesne mogućnosti s ciljem dokazivanja teza koje zastupaju. Dakle, Apelaciono vijeće nalazi da je u toku krivičnog postupka koji je prethodio donošenju presude, prvostepeni sud ispunio svoju zakonsku obavezu na način da je ispitivao i utvrđivao činjenice koje se odnose na zakonska obilježja krivičnog djela, krivicu optuženog, utvrđivanje odgovarajućih činjenica za izricanje adekvatne krivičnopravne sankcije, kao i druge činjenice od kojih zavisi primjena relevantnih zakonskih odredbi.
  7. Stoga, ovo Vijeće nalazi da prvostepeni sud nije počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka kada nije prihvatio sve prijedloge dokaza Tužilaštva, iz razloga što tužilac u svojoj žalbi osim subjektivnog uvjerenja da bi ovi dokazi utjecali na odluku suda, ne obrazlaže svoje argumente činjenično, što sve upućuje na zaključak da su navedeni žalbeni prigovori Tužilaštva neosnovani.

 

  1. OSNOVI ZA ŽALBU PREMA ČLANU 299. ZKP BIH: POGREŠNO ILI NEPOTPUNO UTVRĐENO ČINJENIČNO STANJE

(a) Žalbeni navodi Tužilaštva

  1. Tužilaštvo u svojoj žalbi pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje neraskidivo veže za navodno počinjenu bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, te smatra da je odbijanje Suda da provede dokaze predložene u optužnici, te dodatne dokaze saslušanjem predloženih svjedoka, rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem, što je u krajnjoj konsekvenci dovelo do izricanja oslobađajuće presude.
  2. Tužilaštvo također smatra da je u kontekstu pravne analize krivičnog djela, iz decidno navedenih tekstova koje je optuženi objavljivao na svojoj stranici ,,www.antimigrant.ba“, očigledno da je isto usmjereno protiv svih zaštitnih objekata ovog krivičnog djela, kako konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini, a naročito drugih koji žive ili borave u Bosni i Hercegovini – migranata, te apostrofira da iz svih tekstova koji su navedeni u optužnici proizilazi kako javno izazivanje, tako i raspirivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje i netrpeljivost među konstitutivnim narodima, kao i drugima koji žive ili borave u Bosni Hercegovini, te da upravo s toga nije pojedinačno izdvojilo tekstove kojim se navedeno dokazuje.
  3. Iz naprijed navedenih razloga Tužilaštvo zaključuje da je prvostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje u odnosu na postojanje krivice optuženog, odnosno da je povrijedio krivični zakon u smislu da je donesena pogrešna ocjena nepostojanja tog konstitutivnog obilježja krivičnog djela. analizom sadržaja pobijane presude, te nakon izvršenog uvida u spis predmeta, došlo do zaključka da se radi o neutemeljenim tvrdnjama. Ovo Vijeće nalazi da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno i da pobijana presuda sadrži valjane i prihvatljive razloge o svim odlučnim činjenicama na osnovu kojih je donesena oslobađajuća presuda u odnosu na optuženog Fatmira Alispahića.
  4. S obzirom da se u žalbenom postupku uvažavaju činjenični zaključci prvostepenog suda, Apelaciono vijeće neće ocjenjivati stajališta koja su strane zauzele na glavnom pretresu, nego će samo razmatrati argumente kojima se ukazuje na neopravdanost činjeničnih zaključaka prvostepenog suda.
  5. Bitno je također napomenuti da drugostepena presuda predstavlja odluku koja je donesena u žalbenom postupku i kada je u pitanju njeno obrazloženje dovoljno je da se u njoj upućuje, odnosno da ona sadrži slaganje sa tvrđenjima i ocjenama nižestepenog suda u tom smislu da žalbeni sud u obrazloženju svoje odluke ukazuje na prihvatljivost stavova i ocjena nižeg suda, odnosno njegovih utvrđenja sa kojima se slaže1. To znači da nije neophodno potrebno odgovoriti i obrazložiti svaki žalbeni navod, već je dovoljno da je žalbeni sud razmotrio osnovna pitanja koja žalbe osporavaju i koja su od odlučujućeg značaja u donošenju konačne odluke o postojanju krivičnog djela i krivične odgovornosti .
  6. Žalbene prigovore koji se odnose na neprihvatanje određenih dokaza optužbe, Apelaciono vijeće je cijenilo i dalo svoje razloge za odluku prilikom ocjene postojanja bitne povrede odredaba procesnog zakona, te stoga neće ponavljati iste na ovom mjestu.
  7. Apelaciono vijeće nalazi da je prvostepeni sud dao pravilnu i dostatnu argumentaciju, na osnovu koje se vidi kojim se razlozima rukovodio prilikom donošenja odluke i koji su dokazi bili osnov za činjenična utvrđenja. U tom smislu, ovo Vijeće nalazi da Tužilaštvo u žalbi nije ponudilo niti jedan argumentovan razlog za svoje tvrdnje, da ovo Vijeće ne povjeruje činjeničnom utvrđenju iz pobijane presude, koje nalazi u cijelosti pravilnim i potpunim.
  8. Naime, s obzirom na to da se optužnicom određuje predmet suđenja i predmet presude, prvostepeni sud je pravilno utvrdio da se izostavljanje određivanja i preciziranja u optužnici ključnih sintagmi i ključnih izjava objavljenih tekstova kojima se čini

inkriminirani govor mržnje, koji trebaju biti predmet optuženja, dokazivanja, raspravljanja i presuđenja, nije moglo nadomjestiti rezultatima dokaznog postupka kako bi se takvi upražnjeni dijelovi optuženja dopunili i tako definisali kao predmet optuženja, dokazivanja i raspravljanja, budući da je takav pristup neophodan u slučaju optuženja za veći broj članaka koji prema navodima Tužilaštva „obiluju” izjavama koje sadrže govor mržnje, kao u ovom konkretnom predmetu.

  1. U tom pogledu, pravilno se prvostepeni sud u identificiranju spornog govora mržnje u 14 objavljenih članaka prema bh. konstitutivnim narodima i migrantima u BiH morao rukovoditi samo sa dvije zaštićene karekteristike, u skladu sa pozitivnim odredbama člana 145a. stav 1. KZ BiH: u odnosu na vjeru i nacionalnost, u okviru predmetnog optuženja, koji se imaju primijeniti s obzirom na vrijeme izvršenja djela. Naime, navedenom zakonskom odredbom kriminalizirano je izazivanje i raspirivanje samo tri oblika mržnje, nacionalne, rasne ili vjerske, stoga ne može se krivično sankcionirati izazivanje drugih oblika mržnje, odnosno, mržnje koja ima druge osnove.
  2. Apelaciono vijeće nalazi da je prvostepeni sud izvedene subjektivne dokaze optužbe, koji su dakle relevantni i imaju dokaznu vrijednost, ocijenio kredibilnim i vjerodostojnim, ali da je prvostepeni sud morao da riješi pitanje vrednovanja i ocjene 14 objavljenih tekstova za koje se optuženi tereti u smislu jasne distinkcije između dozvoljene zaštićene slobode govora i inkriminiranog zabranjenog govora mržnje. Pri tome je, prema ocjeni ovog Vijeća, prvostepeni sud, a kako to jasno proizlazi iz pobijane presude, vodio računa da ne dođe do kršenja slobode izražavanja iz člana 10. stav 1. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (u daljem tekstu: EKLJP), odnosno da to zadiranje mora ne samo biti predviđeno zakonom, nego i vršeno u legitimnom cilju i „neophodno u demokratskom društvu”, kako bi ispoštovao stroge standarde i principe Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: ESLJP) relevantne za ocjenu opravdanosti miješanja u ostvarivanje slobode izražavanja.
  3. Nadalje, prvostepeni sud je cijeneći iskaz optuženog Fatmira Alispahića, dat u svojstvu svjedoka, cijenio na način da se nije bavio iznesenim ličnim stavovima optuženog vezano za migrantsku krizu, odnosno njegov prijedlog rješavanja te krize, nego se isključivo bazirao na njegovu potvrdu/priznanje optužne tvrdnje u odnosu na vrijeme i mjesto radnji (u vremenskom periodu od aprila 2019. godine do oktobra 2020. godine, u Tuzli), kao i njegov status „administrativnog kontakta” internet portala ,,www.antimigrant.ba“, kao i način preduzetih radnji (objavljivanje 14 članaka 15 na tom portalu). Također je prvostepeni sud našao irelevantnim za konkretan slučaj da li je optuženi bio urednik ili autor svih objavljenih članaka na pomenutom portalu, budući da je optuženi tokom suđenja učinio nespornim da su svi objavljeni tekstovi (14 članaka) objavljeni, dakle učinjeni dostupnim javnosti isključivo ili presudno njegovom odlukom, tako da se mogla raspravljati njegova odgovornost za svaki objavljeni članak, posebno zbog činjenice da nije osporio, niti učinio problematičnim bilo koji članak, sve ih prihvatajući kao „svoje” u smislu slaganja sa njihovim sadržajem, u njima izloženim stavovima, zagovaranjima i s tim u vezi upućenim porukama javnosti.
  4. S obzirom na to da se za postojanje ovog krivičnog djela zahtijeva da je izazivanje ili raspirivanje nacionalne, rasne ili vjerske mržnje ili netrpeljivosti vršeno javno, to navedeni element, shodno navedenom, nije bio sporan. Naime, kada se radnja učinjenja sastoji u određenom izražavanju, o javnom karakteru takvog izražavanja radiće se u slučaju kada su izjave bile plasirane putem interneta, a s obzirom na njegovu rasprostranjenost i dostupnost .
  5. Slijedom navedenog, prvostepeni sud opravdano zaključuje da nije sporno da iz izvedenih dokaza proizlazi osnovana sumnja, pretpostavka i osnovana tvrdnja da je optuženi svojim pisanjem, odnosno objavljivanjem, prekršio pojedine podzakonske propise, a što je utvrđeno u odlukama nadležnih organa – Vijeća za štampu i Online medije u BiH i Institucije Ombudsmena. Međutim, prema ocjeni prvostepenog suda, optuženi svojim radnjama nije ušao u “zonu inkriminacije”, odnosno u njegovim radnjama se nisu ostvarila obilježja krivičnog djela koje mu je optužnicom stavljeno na teret – Izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti iz člana 145a. stav 1. KZ BiH, u vezi sa članom 54. istog Zakona.
  6. Naime, mržnja je jedno od alternativno propisanih zakonskih obilježja krivičnog djela izazivanja nacionalne, rasne ili vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti iz člana 145a. KZ BiH, te ukoliko radnja učinjenja nije pogodna da izazove ili raspiri nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili ukoliko umišljaj učinitelja nije obuhvatio izazivanje ili raspirivanje mržnje, neće postojati krivično djelo koje se sastoji u izazivanju ili raspirivanju mržnje.
  7. Stoga, Apelaciono vijeće podržava stav prvostepenog suda da govor mržnje ne mora nužno biti krivično djelo, pa zato govor mržnje nije isto što i krivično djelo počinjeno iz mržnje. Samo određeni oblici govora mržnje su zabranjeni krivičnim zakonima, dok se za ostale oblike treba osigurati odgovarajuća građansko – pravna zaštita.
  8. Cijeneći naprijed navedeno zajedno sa nespornom tvrdnjom da su tekstovi objavljeni na portalu ,,www.antimigrant.ba“ i izvedenim dokazom suda uvidom u ovu internet stranicu, prvostepeni sud je utvrdio jasnu namjeru autora objavljenih tekstova da u ovim tekstovima izloži javne stavove, kritike i zagoravanja u odnosu na problematiku migranata u bh. državi i društvu, u vezi sa migrantskom problematikom i migrantskom i sigurnosnom krizom u BiH, također u okviru šire problematike u regiji i Evropi, a u vezi sa konstitutivnim bh. narodima i religijom u BiH samo kada se dovode u vezu sa problematikom migranata u BiH i migrantskom krizom u BiH. Dakle, sporno izražavanje optuženog, iako u pojedinim dijelovima ima karakter govora mržnje, nije takvog intenziteta da negira temeljne vrijednosti EKLJP, pa je u tom smislu pravilno prvostepeni sud ispitao neophodnost ograničenja slobode izražavanja primjenom stava 2. člana 10. EKLJP, kako to čini i ESLJP u svojim odlukama.
  9. Naime, pravilno se u pobijanoj presudi navodi da niti u jednom članku koji se odnosi na migrante i migrantsku krizu u BiH, također u okviru šire problematike u regiji i Evropi, autor nije izlazio iz okvira vlastitog poimanja i kritike koncepta srpskog i hrvatskog separatizma, kao i vlastitog poimanja i kritike koncepta politike srpske i hrvatske hegemonije u regiji kada je u pitanju Bosna i Hercegovina i treći bh. konstitutivni narod Bošnjaci, kojem optuženi kao autor većine tekstova, pripada. Nadalje, pravilno se navodi i to da autor većine tih radova i članaka, o bh. konstitutivnim narodima misli, promišlja i o njima kritički govori i zagovara stavove jedino u vezi i kontekstu sa migrantima i migrantskom krizom u BiH, također u okviru šire problematike u regiji i Evropi.
  10. Shodno navedenom, pravilnim se ukazuje zaključak da se optuženi Fatmir Alispahić, kojem se na teret stavlja objavljivanje ovih tekstova, mora isključiti iz optužne tvrdnje da je ispoljavao govor mržnje prema konstitutivnim narodima jer je jasno da se ne može dovesti u vezu sa optužnom tvrdnjom govora mržnje u odnosu na jedan od bh. konstitutivnih naroda – Bošnjake, kojima deklarirano nacionalno pripada i prema vjeri Islama čiji je deklarirani vjernik.
  11. Prvostepeni sud je također pravilno utvrdio da u svim objavljenim izjavama u svih 14 tekstova, optuženi kao autor jednog broja tekstova po vlastitom priznanju, migrante posmatra, promišlja, s tim u vezi iste kritikuje, te u vezi sa njima vrši određena publicistička politička zagovaranja i kritike, isključivo tretirajući migrante kao heterogenu specifičnu socijalnu skupinu bez nacionalnog određenja i nacionalne diskriminacije, niti je opaženo da iste diskriminira po vjerskom osnovu.
  12. Nasuprot žalbenim navodima, prvostepeni sud je na osnovu izvedenih dokaza došao do pravilnog zaključka da se niti jedna od izjava koje se optuženom stavljaju na teret, iz svih 14 tekstova, ne može promatrati isključivo sa aspekta inkriminiranog diskriminatorskog mrzilačkog govora i zagovaranja po nacionalnom i vjerskom osnovu prema bh. konstitutivnim narodima i migrantima u BiH kako mu se to stavlja optužnicom na teret.
  13. Stoga se pravilnim ukazuje zaključak prvostepenog suda da se autor u svih 14 tekstova, migrante u BiH poima, doživljava i o njima piše kao o sigurnosnoj prijetnji po BiH, bh. državu i bh. društvo, posebno kao sigurnosnu i kulturološko ideološku prijetnju za jedan bh. konstitutivni narod – Bošnjake kojima nacionalno pripada, prostor na kojem većinski žive u BiH – veći dio Federacije BiH u kojem prostoru optuženi također prebiva, te kao ideološku prijetnju po onaj koncept religije Islam koji se tradicionalno prakticira u BiH kod Bošnjaka.
  14. Da je prvostepeni sud na brižljiv način i sa dužnom pažnjom raspravio sva pitanja koja su od odlučnog značaja za donošenje zakonite i pravilne presude, jasno se vidi iz obrazloženja pobijane presude gdje prvostepeni sud obraća posebnu pažnju na određeni broj izjava u ovim tekstovima koji objektivno mogu biti problematični sa aspekta govora mržnje, kao npr.: Je horde migranata treba mlatiti svim sredstvima, treba ih tjerati poput bijesnih kerova, treba im staviti do znanja da među nama neće živjeti – jer ćemo ih mlatiti, tjerati, progoniti – sve dok ne nestanu sa naše zemlje”, „Bošnjaci moraju odmah početi napade na migrante!”, „Da li tako što će uz Bošnjake živjeti još oko 100.000 tzv. migranata, zapravo nasilnih, prljavih, zaraženih, kriminalu i razvratu sklonih hordi?”.
  15. Naime, navedene izjave se, kako pravilno zaključuje prvostepeni sud, u konkretnom slučaju optuženja ne mogu formalno-pravno kvalificirati krivičnim djelom govora mržnje, niti se mogu kao takvi sankcionirati jer ovakav politički artikulisan stav, kritika i zagovaranje, dakle govor prema migrantima kao specifičnoj društvenoj skupini nije propisan kao krivično djelo na državnoj razini državnim krivičnim zakonodavstvom. U tom pogledu, Apelaciono vijeće nalazi pravilnim zaključak prvostepenog suda da je optuženi komentarisao pitanja od javnog interesa, te da nije dokazano da njegove radnje predstavljaju krivično djelo, iako nesporno sadrže elemente mržnje.
  16. Nadalje, pravilno se u pobijanoj presudi navodi da u vezi sa problematikom migranata uopće i u BiH, migrantskom krizom i migrantskom sigurnosnom i kulturološkom prijetnjom u BiH kako se to navodi u tekstovima, redovno se direktno dovodi samo jedan od konstitutivnih bh. naroda – Bošnjaci i bošnjačke političke i vjerske institucije, dok ostali bh. narodi posredno i djelimično preko skrivenih i otvorenih političkih agendi i politika koje, prema shvaćanju autora tekstova, postoje kod dijela politike i političara u tim bh. narodima, kada su u pitanju koncepti srpske i hrvatske hegemonije u regiji i srpskog i hrvatskog secesionizma u BiH.
  17. Dakle, Apelaciono vijeće nalazi da nije proizvoljan stav prvostepenog suda da migranti u BiH nisu predmet krivično pravne zaštite na državnoj razini kada je u pitanju govor mržnje prema njima kao specifičnoj heterogenoj skupini, odnosno da se prema njima ne može počiniti takvo krivično djelo na državnoj razini jer nije propisano državnim krivičnim zakonodavstvom, zbog čega se kao predmet raspravljanja, dokazivanja i presuđenja postavio samo problem govora mržnje prema migrantima u BiH po nacionalnoj i vjerskoj osnovi, kako je Tužilaštvo u optužnici i stavilo na teret optuženom, kao i problem govora mržnje prema bh. narodima po nacionalnoj i vjerskoj osnovi.
  18. Prvostepeni sud je u činjeničnom dijelu optuženja našao da optužnica u navođenju 14 objavljenih tekstova ne sadrži određivanje i preciziranje, dakle identifikaciju onih optužnih izjava i njihovih elemenata kojima se čini inkriminirani govor mržnje koji se stavlja na teret optuženom kao krivično djelo iz člana 145a. stav 1. KZ BiH, koji zaključak kao pravilan prihvata i ovo Vijeće. Dakle, nije dokazano da su radnje učinjenja optuženog bile pogodne da izazovu ili raspire nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju, kako to propisuje navedena odredba.
  19. Stoga, Apelaciono vijeće nalazi pravilnim utvrđenje prvostepenog suda da na osnovu ponuđenih dokaza nije mogao sa sigurnošću utvrditi da radnje optuženog predstavljaju krivično djelo koje mu Tužilaštvo stavlja na teret, s tim da ni u žalbi nisu dati jasni i konkretni razlozi koji bi doveli u sumnju činjenično stanje iz pobijane presude, iz kog razloga je ovo Vijeće odbilo žalbene navode Tužilaštva kao neosnovane.
  20. Kako je Tužilaštvo kroz obrazloženje žalbenog prigovora pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje prigovorilo i na povredu krivičnog zakona, to je Apelaciono vijeće obratilo posebnu pažnju na pokrenuto pitanje krivice, te u tom pogledu nalazi da pobijana presuda sadrži obrazloženje o svim pravno relevantnim činjenicama i da nezadovoljstvo ishodom postupka sagledanog u cjelini ne može dovesti samo po sebi do zaključka o proizvoljnosti u primjeni prava u tom smislu.
  21. Kada je u pitanju umišljaj (direktni ili eventualni), kao subjektivni element ovog krivičnog djela, bez kojeg krivično djelo ne postoji, prvostepeni sud je utvrdio da se iz izvedenih dokaza i cjelokupnog ponašanja optuženog nije mogao izvesti zaključak da je isti postupao umišljajno i da je njegova krajnja namjera bila da svojim objavama na portalu ,,www.antimigrant.ba“ izazove nacionalnu, rasnu i vjersku mržnju, razdor i netrpeljivost prema zaštićenim kategorijama.
  22. Pravilno prvostepeni sud tumači odredbu člana 145a. stav 1. KZ BiH, te je prima facie vidljivo da su krivičnopravni zaštitni objekti ovog krivičnog djela konstitutivni bh. narodi (Bošnjaci, Hrvati i Srbi) i ostali, kao i drugi koji žive ili borave u Bosni i Hercegovini, ali samo u odnosu na govor mržnje po nacionalnom, vjerskom ili rasnom osnovu. Dakle, ne može se krivično sankcionirati izazivanje drugih oblika mržnje odnosno mržnje koja ima druge osnove. Štaviše, primjenom ove zakonske odredbe ne može se sankcionirati ni izazivanje svake nacionalne, rasne ili vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti.
  23. Kako je već navedeno da ne bi predstavljalo kršenje slobode izražavanja iz člana 10. stav 1. EKLJP, to zadiranje mora ne samo biti predviđeno zakonom nego i vršeno u legitimnom cilju i „neophodno u demokratskom društvu”. U tom pogledu Ustavni sud BiH naglašava da je kod primjene ove odredbe vrlo izražena obaveza suda da obrazloži kako je i na koji način utvrdio da se određena postupanja mogu svrstati pod ove izraze, vodeći računa o zaštiti slobode izražavanja kao osnova demokratskog društva.”4
  24. Osim toga, redovni sudovi su dužni ispitati i da li je oglašavanje optuženog krivim za izazivanje narodnosne, rasne i vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti „neophodno u demokratskom društvu”. Time se osigurava ravnoteža između prava optuženog na slobodu izražavanja i legitimnog cilja koji se želi postići konkretnim ograničenjem slobode izražavanja.
  25. U tom pogledu, prvostepeni sud nakon analize svih činjeničnih navoda zaključuje da su sve izjave i sve tvrdnje iz objavljenih 14 tekstova suštinski, sadržajno i ciljano usmjerene prema specifičnoj društvenoj grupi migranti u BiH, prema tzv. „ljudima u pokretu”, specifičnoj socijalnoj skupini koju čine izbjeglice i migranti u BiH različitih nacionalnosti i vjeroispovijesti i pripadnici većinski jedne religije, a prema konstitutivnim narodima u BiH jedino u onoj mjeri u kojoj se konstitutivni narodi u BiH, prema shvaćanju autora tekstova, kontekstualno dovode u vezu sa problematikom migranata u BiH i migrantskom krizom u BiH, u okviru šire problematike u regiji i Evropi.
  26. S tim u vezi, prvostepeni sud je sve izjave optuženog koje se odnose na migrante i migrantsku krizu u BiH analizirao i utvrdio da nije dokazano da je optuženi svojim izjavama javno izazivao ili raspirivao nacionalnu ili vjersku mržnju, razdor ili netrpeljivost prema migrantima u BiH, budući da se u tekstovima prema migrantima nije odnosio na nacionalnoj i vjerskoj osnovi, odnosno da iste nije diskriminirao po nacionalnoj i/ili vjerskoj ili rasnoj osnovi.
  27. Nasuprot žalbenim navodima, prvostepeni sud je u odnosu na pojedine izjave i tvrdnje u objavljenom tekstovima našao da po svom karakteru i sadržaju mogu imati karakter klevete ili uvrede, ali da nemaju krivično-pravni značaj, niti predstavljaju inkriminirajući govor mržnje prema bh. konstitutivnim narodima i njihovim pripadnicima po nacionalnom i vjerskom osnovu i diskriminaciji.
  28. Dakle, Tužilaštvo izvedenim dokazima koje je prvostepeni sud prihvatio za izvođenje, nije dokazalo da bilo koja objavljena izjava koja se optuženom stavlja na teret sadrži govor mržnje prema bilo kojem bh. konstitutivnom narodu i migrantima, na nacionalnoj i vjerskoj osnovi, s obzirom na to da kada se tumači zakonski tekst odredbe krivičnog djela iz člana 145a. stav 1. KZ BiH dolazi se do zaključka da se ovo krivično djelo tzv. „govor mržnje”, može počiniti na državnoj razini, prema državnom krivičnom zakonodavstvu, samo po tri osnova, na nacionalnoj, vjerskoj i rasnoj osnovi.4 Odluka Ustavnog suda BiH, br. AP-3430/16 (bilj. 23), t. 27.

72 Iz svega navedenog proizlazi da je problem govora mržnje u javnom prostoru sa pojavom i širenjem interneta globalno multipliciran, a online govor mržnje jeste vrsta govora mržnje koja se odvija općenito na društvenim mrežama i internetu. Pri tome sud uvijek mora imati u vidu da se govor mržnje nalazi u kompleksnoj povezanosti sa slobodom izražavanja, te da je potrebno uspostaviti pravičnu ravnotežu između slobode izražavanja i prava drugih da ne budu izloženi govoru mržnje. Također, Bosna i Hercegovina je dužna da obezbjeđuje i garantuje slobodu izražavanja na nivou standarda koji su sadržani u međunarodnim dokumentima o ljudskim pravima i odlukama ESLJP, tako da odredbe krivičnog zakona kojima je govor mržnje inkriminisan, svojim sadržajem slijede obaveze preuzete iz međunarodnih dokumenata, s tim da kako to prvostepeni sud pravilno zapaža te odredbe trebaju biti u skladu s vremenom i društvenim kretanjima nadograđene i unaprijeđene kako bi sveobuhvatno regulisale pitanje odgovornosti za govor mržnje uopće, a posebno na internetu, s obzirom na to da je ESLJP svojom praksom uspostavio obavezu državama članicama da sprečavaju govor mržnje na području vlastite jurisdikcije.

  1. Kako Tužilaštvo nije žalbom osnovano ukazalo na propust prvostepenog suda prilikom utvrđivanja svih pravno relevantnih činjenica ili na proizvoljnost u primjeni zakona, to je Apelaciono vijeće odbilo žalbene prigovore Tužilaštva u cijelosti.
  2. U skladu sa svim naprijed navedenim, a na osnovu odredbe člana 313. ZKP BiH, odlučeno je kao u izreci presude.

 

 

Zapisničar Pravna savjetnica

 

Neira Tatlić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove