Prva i osnovna jeste ta da migranti koje se namjerava smjestiti u Blažuj ne žele da borave, a kamoli da trajno prebivaju u Bosni i Hercegovini, već za cilj imaju odlazak u Njemačku ili neku od drugih država članica Evropske unije. Samim tim, bilo kakvo ulaganje u prihvatne centre ne treba promatrati u kontekstu nekakvog humanitarizma, već namjere da se stvore dovoljno dobri uvjeti kako bi se moglo opravdati odbijanje prihvata tih migranata te njihov pushback u Bosnu i Hercegovinu. Ovim se žele “ojačati kapaciteti” Bosne i Hercegovine kao posljednje evropske stanice za migrante, a sve kako bi se izbjegle mučne i nehumane scene poput onih iz divljeg kampa Vučjak, scene koje bude simpatije evropske javnosti i povećavaju pritisak za otvaranjem granica Evropske unije.
Pokušava se istovremeno spriječiti ulazak migranata, ali i umiriti savjest Evropljana koji ne mogu podnijeti da gledaju ljude koji se smrzavaju po šumama i livadama. Idealno je rješenje ne dopustiti dolazak migranata u Evropsku uniju, ali ih pritom udobno smjestiti negdje drugdje – recimo, u Bosnu i Hercegovinu.
Drugo, izuzetno je licemjerno da Njemačka, država koja potiče iseljavanje naših građana, i to kao po pravilu mlade radne snage, istovremeno pokušava da u Bosni i Hercegovini stvori uvjete za što lakše zadržavanje državljana trećih zemalja čije prisustvo ne želi unutar svojih vlastitih granica. Ne smije se zaboraviti da se gomilanje migranata na prostorima “zapadnog Balkana”, a prije svega Bosne i Hercegovine, dešava u situaciju u kojoj migranti ulaze iz jedne zemlje članice Evropske unije – Grčke, prelaze prostor nekoliko država, da bi ih zatim druge države članice, poput Hrvatske i Mađarske, silom vraćale nazad, ali, naravno, ne u Grčku. Bosna i Hercegovina pritom je u vjerovatno najtežoj situaciji zbog načina na koji je ustrojena pa nije u stanju zaštititi i ojačati svoje istočne granice prema Srbiji, kao što je to danas učinila Crna Gora, koja je odlučila poslati vojsku na svoje granice. Fenomen gotovo širom otvorene istočne granice prije svega jeste krivica Milorada Dodika, koji sprečavanjem angažiranja OSBiH i odbijanjem ispomoći FUP-a na istočnoj granici Bosne i Hercegovine pomaže Srbiji da se riješi migranata na svom prostoru tako što će im olakšati ulazak u Bosnu i Hercegovinu.
U suštini, od početka do kraja, i od vrha pa do dna, riječ je o problemu Evropske unije koji ona želi riješiti preko leđa drugih zemalja. To najbolje zna Turska, koja već godinama sama zbrinjava milione što stvarnih izbjeglica, što migranata, i koja još nije vidjela niti pola od onih šest milijardi eura koje joj je svojevremeno obećala Evropska unija. To dovoljno svjedoči o tome koliko se može pouzdati u kojekakva briselska ili berlinska obećanja na dugu štapu, te pokazuje da se mora aktivno suprotstaviti namjeri da se od Bosne i Hercegovine napravi svojevrstan karantin, evropski “cordon sanitaire” i prostor smještanja za Evropu nepoželjnih masa.
Izvor: Stav
