Ni kriv ni dužan, jer su ga drugi postavili na to mjesto, aktuelni državni ministar sigurnosti postao je otužni simbol nepostojeće države, zaglibljene u blatu migrantskog kampa “Lipa”.
Piše: Gojko Berić
Ima već trideset godina otkako građani Bosne i Hercegovine žive u znaku nesvakidašnjeg paradoksa – njihovi daleki preci ostavili su im tapiju na zemlju uknjiženu pod tim imenom, i tu ništa nije niti može biti sporno. Ali nemaju državu! Zvuči paradoksalno, ali izgubili su je kad su, najprije, izglasali demokratiju, a potom i nezavisnost. Naravno da tu sloboda, demokratija i nezavisnost nisu ništa krive, a zašto je i kako država kao takva ostala zagubljena u močvari tribalnog nacionalizma ovjerenog u Daytonu kao nova vladajuća ideologija, to je već prežvakana i dosadna priča. Tri decenije traje ta skalamerija od države, na čiji je račun izrečena gomila crnohumornih metafora. Stranci nas uvjeravaju da imamo prelijepu zemlju. Možda je to tačno. Ali nemamo državu. Država je izgubila i gubi bitke na svim poljima, jer je nacionalističke upravljačke oligarhije ne žele.
Kako to izgleda u praksi, vidjeli smo proteklih dana i mjeseci, kada je dramatična sudbina hiljada migranata prerastala u nerješiv problem. Otužni simbol takve države postao je, ni kriv ni dužan, penzionisani general Selmo Cikotić, još jedan kadrovski promašaj Bakira Izetbegovića. Ne znam kakve su Cikotićeve ratne zasluge i vojničke sposobnosti, ali se kao ministar sigurnosti nije proslavio. Da se od njega ne može bogzna šta očekivati, bilo je jasno iz njegove izjave date prilikom preuzimanja pomenutog ministarskog resora, da on “ne može ništa obećati”.
Uslijedila su dva Cikotićeva “biserna” gafa – prvi kad je Radončićev plan o deportovanju ilegalnih migranata iz BiH nazvao “seksi idejom”, i drugi, kad je prisustvo velikog broja tih paćenika ocijenio kao stvar korisnu za turizam? Difamirajući svog prethodnika, kao da je vodio računa da ugodi Šefiku Džaferoviću, koji mu se odužio tako što je nedavno izjavio na TV-u da je “sigurnosna situacija sada bolja nego što je bila”? Voditelj emisije nije ni pokušao da ga demantuje.
Uzgred budi rečeno, Cikotić ima potrebu da ističe kako je spreman raditi u korist države i njenih građana, ali to ne može biti kompenzacija za ispoljenu nesposobnost u obavljanju preuzetih poslova. Ali ako ništa drugo, u razgovoru za N1 uvjerljivo je opisao svu odvratnu složenost procedura u donošenju političkih odluka, svu traljavost i neodgovornost naših političara i svu inferiornost države u sudaru sa lokalnim vlastima, zbog čega su izgubljena tri ili četiri dragocjena mjeseca u dovođenju migrantskog kampa Lipa na kakav-takav civilizacijski nivo. Državni ministar odbrane Sifet Podžić vratio se iz Bihaća sa više nego mučnim utiscima: “Ono što sam gore vidio je tuga, jad i čemer”.
Riječ je o hiljadama mladih ljudi u očajnom stanju, gladnih i promrzlih, koji u bosanskom blatu, potucajući se od nemila do nedraga, čekaju novi čin svoje drame, izgubljeni između dva daleka i nemjerljivo različita svijeta, jednog iz kojeg su pobjegli i drugog u koji su krenuli spremni na sve, ali koji ih ne želi. Sada su na “ničijoj zemlji” u kojoj nipošto ne žele ostati, ali žele da do proljeća prežive u uslovima dostojnim njihove sudbine. Lipa je za njih samo prolazna stanica, frustrirajuće pribježište, jedna od gorkih uspomena sa njihovog dugog i neizvjesnog puta. Posredstvom TV-a, oni svako veče ulaze u naše domove i svako od nas može se ogledati u njihovim licima. O empatiji našeg svijeta nikad nisam imao nekih iluzija. Nismo mi bogzna kako senzibilizirani na te žice. Gomila nema srca. “Nećemo više da živimo u strahu od migranata. Hranili smo ih i podnosili tri godine. Ja ih ne mrzim, i želim im da što prije stignu gdje su naumili”, kaže zajapureno jedna građanka Bihaća.
Medijski atraktivni, prizori iz Lipe obilaze svijet. Aktivistima nekih italijanskih nevladinih organizacija slike “tuge, jada i čemera” bile su dovoljne da građane Bihaća nazovu fašistima?! Ali ako je već o tome riječ, u Evropskom parlamentu u Strasbourgu sjedi više desničara i autentičnih fašista nego što ih možda ima u cijelom bihaćkom kraju. U ogledalima uperenim u Lipu zrcali se i Evropa, koja je pred novim talasima migranata spustila sve svoje rampe.
U Njemačkoj se stvara atmosfera u kojoj nijedan novi migrant nije više poželjan na njenoj teritoriji. Predala se i Angela Merkel, kojoj njeni politički protivnici ne mogu da oproste što je prije nekoliko godina širom otvorila vrata čitavoj armiji ljudi kojima je najmoćnija evropska zemlja bila zemlja spasa. Hrvatska policija je u međuvremenu postala glavni čuvar njenih granica. Poučena i opremljena da primjenjuje silu, ona se prema migrantima ponaša gore nego razjareni farmer prema stoci koja je ušla u njegov posjed. Prebija ih, otima im mobitele i novac, i ponižene protjeruje natrag u Bosnu. Evropa na sve to šuti, jer je Hrvatska članica njene ekskluzivne zajednice. Zapadna štampa je o tome objavila nekoliko tekstova, a jedan njemački poslanik u Evropskom parlamentu optužio je svoje hrvatske kolege da lažu prikrivajući surovo ponašanje hrvatske policije prema migrantima, ali je mukom ostalih poslanika bio ušutkan. Šta ćeš, i to je Evropa. Dala nam je značajna sredstva kako bismo se lakše nosili sa sudbinom hiljada beskućnika, navodno više od 18 miliona eura, a nedavno i 3,5 miliona eura pride za sanaciju Lipe.
Zašto smo na to uopšte pristali ako bismo se sada, kao što tvrde naši brojači tuđih para, odrekli tog novca samo da ne moramo brinuti o desetak hiljada očajnika i brukati se pred svijetom? Jer, šta ako je izgubljena bitka generala Cikotića uvod u izgubljeni rat sa migrantskom krizom?
Možemo se ljutiti na Evropu koliko hoćemo, ali pitam našu neslavnu državu: Ko je odgovoran što se sve ovo dešava i što radovi u Lipi kasne nedopustivo dugo? I šta će biti ako narednih dana krenu snjegovi i mećave? Slike “tuge, jada i čemera” mogle bi u tom slučaju izgledati manje potresno u odnosu na katastrofu koja bi se mogla desiti. Ovo je stvar države i nikog drugog. A država nije samo ogromna zastava pobodena prošlog 25. novembra na brdu Hum kod Sarajeva, nisu to ni goleme zastave podignute na jarbole na mostarskoj Fortici, odnosno na nekom brdu kod Cazina, nisu to ni hiljade drugih zastava koje lepršaju diljem ove zemlje, više u funkciji njene podjele nego njene cjelovitosti. Ako država nije država, njene zastave su tek obične šarene krpe.
(Oslobođenje)
https://www.slobodna-bosna.ba/vijest/183670/kolumna_gojka_berica_izgubljena_bitka_generala_cikotica.html
