Tačno mjesec dana, nakon što su, usred korona krize, uprkos žestokom protivljenju lokalaca, prvi autobusi s migrantima iz Bihaća dopremljeni u opustjelo srpsko selo Lipa, tihi rat povratnika i brojčano nadmoćnijih neželjenih gostiju sa istoka dostigla je vrhunac.
Za sada, sve se završava na krađama, prijetnjama i peticijama, ali Krajišnici strahuju da će pasti krv. Panični strah čita se i u očima migranata, koji, kao progonjene zvijeri, na lošem engleskom, uporno ponavljaju: “I mi smo ljudi, nismo životinje!”
Sve to je ovdje, u ljutoj Krajini, u znaku granice i bitke za granicu.
Selo Lipa, u kojem je nedavno uspostavljen najveći migrantski kamp u BiH, nalazi se na granici većinski bošnjačkog grada Bihaća i opštine Bosanski Petrovac, u kojoj su većina stanovnika Srbi povratnici. Očigledno, problem koji nisu bili u stanju da riješe, jer ih država BiH u tome ne podržava, rukovodioci Bihaća su gurnuli na granicu svog atara i “uvalili” ga komšijama.
Zbog kampa Lipa, aktivisti Udruženja “Povratnici” špartaju pograničnim selima od Drvara i Petrovca do Bihaća sa peticijom, kojom nastoje da odbrane granicu vjekovnog srpskog prostora. Traže zabranu ulaska migranata u Unsko sanski kanton i ograđivanje kampa u Lipi. Pozivaju Oružani snage BiH da dođu u Krajinu i postave tvrdu granicu između migranata i lokalnog stanovništva.
– Oružane snage BiH prizivaju i Srbi i Bošnjaci, svuda od Petrovca do Velike Kladuše, jer nam svima migranti prave probleme. Peticiju potpisuju većinom Srbi , ali i Bošnjaci povratnici, samo oni to čine potajno, jer je politika SDA naklonjena migrantima – kaže predsjednik Udruženja “Povratnici”, Nemanja Davidović, inače predsjednik Dodikovog SNSD u Bosanskom Petrovcu.
I dok “poznavaoci lokalnih prilika” pričaju da se SNSD i SDA “godinama vole i povremeno svađaju, kao u lošem braku”, ali se pred izbore uvijek izmire “zbog djece”, odonsno zbog funkcija, u Udruženju “Povratnici” tvrde da im nije cilj da “političe”.
– Želimo samo da zaštitimo povratnike. Možete zamisliti kako izgleda kad nekom usamljenom đedu ili baki usred noći bane grupa od desetak mladih migranata! Slede se od straha! Migranti imaju oproban recept. Prvo uporno zvone ili kucaju, ako se niko ne javi, provaljuju. Ako se domaćin javi, upadaju i traže vodu, hranu, prenoćište, sve to na jeziku koji niko ne razumije i uz prijeteću galamu – kaže Nemanja Davidović.
Sve ovo se dešava u Federaciji BiH, na granici sa Republikom Srpskom. Na granici dva enteta, na putu AVNOJ, svako malo se pojavljuju grupe migranata, koji nastoje da se, preko bosanskih granica, domognu granice Evropske Unije.
Nije tajna da im policija RS svesrdno pomaže da napuste teritoriju Srpske. Dalje im, u pohodu na Evropu, koja je čvrsto zatvorila svoje granice, ne pomaže niko. Naprotiv, otkako je zavladala korona, ne primaju ih ni u vozove, ni u autobuse, a taksiji i ilegalni prevoznici papreno su skupi.
Osuđeni na pješačenje, migranti ne biraju način da bi se domogli prevoza. Kako to izgleda svjedoči mladi Petrovčanin Danilo Kecman. Nedavno su migranti noću iz garaže ukrali automobil njegovog oca, utegnutu i za put spremnu “škodu oktaviju” sa punim rezervoarom goriva.
– Ustali smo u tri ujutru, da krenemo na put, kad tamo – nema auta. Odmah smo posumnjali na migrante, nije im to prvi put. Kad smo krađu prijavili policiji i oni su nam rekli: migrant su, sigurno, sinoć smo ih pokupili oko jedan sat, ali nismo imali maricu da ih prevzemo u kamp, pa su se razbježali. Nema policija ničeg, znamo to, pa smo sami organizovali potragu – priča Danilo.
Nakon višednevne portage preko Fejsbuka i špartajući krajiškim drumovima, upratili su svoj automobil na putu prema Velikoj Kladuši u blizini granice sa EU. Javili su to policiji. Kad su vidjeli da im je policija za petama, migranti su iskočili iz “škode” i dali se u bijeg.
– Njih osmorica su se popakovali u auto, bilo ih je i u gepeku – priča Danilo. Danas, kad je sve prošlo, smije se dok prepričava ovu “anegdotu”.
Povratnicima, starcima, koji žive u raštrkanim kućama daleko od grada, nije do smijeha. Noću se trzaju na svaki zvuk. U selu Lipa, gdje se nalazi kamp, stanovnika nema, ali u susjedna sela Vrtoče, Prkosi, Klenovac, Krnjeuša… uselio se strah. I ogorčenje.
– Nismo još vidjeli migrante u selu, ali noću kerovi laju, kao nikad. A mi, na oprezu. Zaspati ne možeš, kao čovjek. Eto, njima su tamo u Lipi doveli i struju i vodu, otvorili im prodavnicu, imaju i neki vjerski objekat i onaj, kako se kaže, internet, a mi nemamo ni struje ni vode. Struju smo imali u selu još od 1966. pa sve do rata. Vidi se da mi ovdje, na svojim imanjima, nismo dobrodošli, a oni izgleda jesu – govori povratnik Milanko Kovačević (64), jedan od ukupno sedmoro stanovnika u Prkosima.
Da je situacija ozbiljna svjedoči i Zoran Radošević, lokalni preduzetnik i član Savjeta Mjesne zajednice Vrtoče. Migranti su, kaže, nedavno obili kuću porodice Jeličić, na glavnom putu, uz samu ogradu osnovne škole. Nije to, kaže, jedini incident.
– Čini mi se da su ovo područje, već žrtvovano u ratu, sada žrtvovali po drugi put. Oni koji su odgovorni za migrante i koji uzimaju novac za to, treba da ih drže pod kontrolom, jer oni, očigledno, neće da budu u kampu. Bilo je provala, maltretiranja, ali niko ne raguje. Šta čekaju, da se desi ubistvo! Ako se to desi, biće kasno – kaže Radošević.
Dodaje da se ne treba zavaravati da će sve ovo proći samo od sebe. Potrajaće, kaže, migranska kriza, možda i godinama.
– Nije u redu da stranke na tome kupe jeftine političke poene. I da se stalno potencira je li kamp podignut na crkvenoj zemlji, neka vladika vodi računa o tome. Nama je najveći problem što su ljudi ugroženi i to do krajnjih granica izdržljivosti – zaključuje Radošević.
Na granici izdržljivosti su i migranti, koji su nakon mjeseci putovanja iz Pakistana, Afganistana, Maroka… zapeli u BiH. U kamp Lipa su došli mimo svoje volje, pa iz njega bježe, čim im se ukaže prilika. Jurišaju na Evropu, koja ih neće, vraćaju se u Krajinu koja ih ne želi. I tako u krug. Dok krug ne pukne.
“Idite, ništa bas stejšn, na noge pa u kamp!”
Grupe migranata sve češće se pojvaljuju na putu AVNOJ, te u okolnim selima. Neki spavaju u napuštenim pilanama, garažama ili štalama, u okolini Bosanskog Petrovca.
Jednu grupu mladih Pakistanaca sreli smo usred grada, u blizini opštine u Bosanskom Petrovcu, ali nisu se dugo zadržali. Odmah se pojavilo policijsko vozilo. Na pitanje “uer iz bas stejšn”, policajac im je spremno odgovorio: “Gou, gou, ništa bas stejšn, pješice, na noge pa u kamp!”
Po svemu sudeći Akaz, Mohamad i trojica njihovih drugara su pobjegli iz kampa. Kažu da već tri mjeseca bazaju po BiH, da se više ni ne sjećaju kad su krenuli iz Pakistana i da hoće da idu u Italiju, mada ne znaju kako će to izvesti.
– Nije im je zabranjeno da ulaze u autobuse, ali niko neće da ih primi, boje se ljudi za sebe i svoje zdravlje. Ovo kod nas nema kraja, ima ih više nego nas domaćih. To nisu spriječili ni mnogo veći i jači od nas, a kako ćemo sprečiti mi, koji nemamo ni čestito auto da ih odvezemo u kamp – kaže policajac.
Izvor: Srpskainfo
