Već nekoliko godina unazad OSCE i razne evropske fondacije i organizacije koje djeluju na prostoru Bosne i Hercegovine finansiraju seminare o “borbi protiv nasilnog ekstremizma”. Naizgled sjajna ideja. Banja Luka, Bijeljina, Foča, Višegrad, Doboj, zapadni dio Mostara, Široki Brijeg, Stolac, i mnoštvo drugih gradova opijenih nacionalizmom, nasušno čekaju svoju priliku da svoj nacionalizam pretoče u “nasilni ekstremizam”. Zašto ne pokušati preventirati takve pojave u sredinama u kojima su nacionalistička i fašistička koreografija i murali ratnim zločincima ponos, umjesto žal i kajanje.
Međutim, OSCE-ova podvala o tzv. “borbi protiv nasilnog ekstremizma” nije naišla na prijem u Katoličkoj ili Pravoslavnoj crkvi, ali jeste u Islamskoj zajednici.
Kako?
Pa tako. Ne postoji tzv. nasilni ekstremizam među katoličkim ili pravoslavnim vjernicima, ali postoji među islamskim.
Ne razumijem. To mi nekako zvuči islamofobično.
Ne znam kako vam zvuči, ali ako u Googleovom pretraživaču nasumično upišete “seminar borba protiv nasilnog ekstremizma Islamska zajednica”, ponudit će vam na desetine članaka vezanih za održane seminare, od 2017. pa do danas. Poput ovog, u kojem reis-ul-ulema dodjeljuje certifikate svršenicima seminara (link).
Seminari imamima u kojima ih podučavaju tzv. “borbi protiv nasilnog ekstremizma”, održavani su od Švedske do Sandžaka.
Ali zašto?
Pa valjda zato što su Bošnjaci muslimani ekstremisti. Zbog čega drugog?
Ali mi nismo ekstremisti, mi smo civilizirani evropski muslimani!
Pa dobro, ako ste civilizirani evropski muslimani, zašto onda održavate seminare o tzv. “borbi protiv nasilnog ekstremizma”? Očito da su bosanski muslimani koji dolaze u džamiju skloni tzv. “nasilnom ekstremizmu”. Nije valjda da “perete strance” tim seminarima?
Eh sad, nakon ovog imaginarnog razgovora u glavi bosanskog muslimana, pokušajte na Googleovom pretraživaču pronaći seminare koje su održale Katolička i Pravoslavna Crkva u Bosni i Hercegovini?
Nema ih! Nijednog spomena! Nijedne slike! Nijedne dodjele kardinala ili patrijarha učesnicima u borbi protiv tzv. “nasilnog ekstremizma”. Ništa, ama baš ništa!
I tu dolazimo do poente ove priče i toga kako je, nažalost, gramziva i kratkovida birokratija Islamske zajednice pristala na dobrovoljno radikaliziranje bosanske muslimane. Nisu nam bila dovoljna decenijska podmetanja agresorskih politika Zagreba i Beograda, Kolindinih 10.000 mudžahedina i čega sve ne, pa smo morali sami da izmišljamo svoje vjetrenjače zarad grantova EU.
O medijskim islamofobičnim podvalama i opasnosti takvih seminara, osvrnuo sam se prošle godine na svom fejsbuk profilu (vidi ovdje).
No, da stvar bude gora, i s razlogom izazove strah i sumnju u dobronamjernost takvih, iz Evropske unije naručenih seminara, pobrinuo se OSCE u martu ove godine.
Naime, u Sarajevu su održali seminar o “prevenciji i borbi protiv nasilnog ekstremizma”. I opet, meta radikalizacije su Bošnjaci muslimani.
Skandalozna “praktična vježba” – 91 portret, sve i jedan Bošnjak/inja musliman/ka. Žene s maramama i muškarci, uglavnom s bradama. Riječ je o osobama koje su samoinicijativno prije nekoliko godina otišle u zaraćenu Siriju.
Ne samo da na “praktičnoj vježbi” nisu Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Biljana Plavšić, Jadranko Prlić, Slobodan Praljak, Dario Kordić i deseci drugih pravosnažno osuđenih za genocid, etničko čišćenje, kulturocid i udruženi zločinački poduhvat, već nema ni nasilnih ekstremista iz 21. stoljeća, oličenih u štovateljima ratnih zločina i zločinaca. Nema kokardi, majica s likom Ratka Mladića ili slovom U, nema Tri prsta, Dragana Čovića u zagrljaju sa zločincem Dariom Kordićem, koji je ubijao i žive palio žene i djecu u Ahmićima. Nema nikoga, osim Bošnjaka muslimana. Nikoga i ničega osim marama i brada.
Pa valjda je normalno da naraštaji uče o “udžbeničkim primjerima” terorizma i nasilnog ekstremizma iz nedavne prošlosti?
Važno je napomenuti da poređenja osoba sa slike i ratnih zločinaca nisu korektna niti uporediva bilo s pravnog ili nekog drugog aspekta, jer iza njih nisu stajali niti državni aparat niti vjerska zajednica niti bošnjački kolektiv, već je riječ o samoinicijativnim odlascima, za razliku od velikosrpske i velikohrvatske agresorske politike 90-ih, iza koje su stajali državni aparati i dobro isplanirano sprovođenje “terorizma i nasilnog ekstremizma”, koji je pred međunarodnim sudom pravosnažno osuđen za genocid, etničko čišćenje, kulturocid i udruženi zločinački poduhvat.
I danas, dok pišem ovaj kratki osvrt na dobro osmišljenu radikalizaciju bosanskih muslimana, Milorad Dodik kiti harmonikaša koji prvom čovjeku OSCE-a u BiH, Christianu Schmidtu, poručuje:
“Iz Milića krenula je svita, da obori Christiana Schmidta, e moj Schmidte ne kači se s nama, ubit će te lole vrljikama.”
Nema ni Milorada Dodika na “praktičnoj vježbi”, a morao je biti. Valjda zato što je Milorad pravoslavac, a među pravoslavcima nema “nasilnih ekstremista”. To je etiketa rezervisana za Bošnjake muslimane.
Na kraju, šta drugo osim čestita svima koji su zbog grantova i honorara podržali OSCE-ovu radikalizaciju bosanskih muslimana, pa makar to značilo označavanje bosanskim muslimana u izvještajima EU kao potencijalne terorističke prijetnje čije je mjesto okupljanja džamija, a simbol brada i marama.
Mission accomplished!
Piše: Resul Mehmedović
Izvor: DIALOGOS
