Piše: Haris Ljevo
Evropska unija se ponovo našla između stalne potrebe za radnom snagom i borbe protiv ilegalnih migracija.
Migracijska politika jedno je od najvažnijih pitanja i najvećih izazova s kojima se Evropska unija suočila posljednjih godina. Migrantska kriza, koja je počela prije skoro deset godina, bila je glavno političko pitanje u EU.
Dolaskom pandemije prije četiri godine, te nakon što je Rusija u februaru 2022. izvršila invaziju na Ukrajinu, pitanje migracija je palo u drugi plan. Ipak, početkom ove godine ono je ponovo došlo na dnevni red evropskih zastupnika.
Unija se ponovo našla između stalne potrebe za radnom snagom i borbe protiv ilegalnih migracija. U takvoj situaciji, upozoravaju analitičari, najčešći i možda jedini pobjednik, su stranke krajnje desnice.
Rekordna 2023. godina
Stotine hiljada migranata uputile su se na opasno putovanje u Evropu tokom 2023. godine, bježeći od rata, siromaštva i prirodnih katastrofa. Porast dolazaka potaknuo je podršku političkim strankama krajnje desnice.
Dug i često naporan put do Evrope nije bio prepreka za stotine hiljada migranata koji su posljednjih godina ilegalno stigli na kontinent. Više od 385.000 takvih migranata ušlo je u Evropu prošle godine, što je gotovo trostruko više od najnižeg nivoa iz perioda pandemije 2020. To je bio samo dio od ukupno 29 miliona imigranata koji su stigli u prošlom desetljeću, legalno i ilegalno, stavljajući značajan pritisak na migracijski sistem koji se već smatra neučinkovitim, navodi se u analizi Vijeća za vanjske poslove (Council on Foreign Relations, CFR).
Migranti putuju na plovilima nesposobnim za plovidbu, prolaze pješke kroz ratna područja ili užarene pustinje i susreću se s raznim krijumčarima ljudi ili neprijateljski raspoloženim lokalnim stanovništvom. Samo prošle godine više od 3.000 migranata umrlo je prelazeći Sredozemno more kako bi stigli u Evropu.
No, iskrcavanje u Evropi predstavlja nove prepreke. Političari su obećali suzbiti ono što nazivaju migrantskom krizom, posebno oni iz krajnje desnih stranaka, koje su dobile značajnu podršku na izborima za Evropski parlament u junu. U međuvremenu, zemlje EU muče se s time kako uravnotežiti snažniju kontrolu granica sa zabrinutošću oko ljudskih prava i sigurnosti migranata.
Bijeg od sukoba, represije i siromaštva
U analizi CFR-a se navodi da se, dok velika većina migranata u Evropu dolazi legalno, na kontinentu bilježi stalni porast nezakonite imigracije, u kojoj migranti stižu u Evropu bez zakonskog dopuštenja.
Nedavni talasi migracija često su bili potaknuti poremećajima uzrokovanim sukobima. Godine 2015. glavni uzrok bile su borbe i progon u Afganistanu i Siriji. Nedavno je ruski rat u Ukrajini potaknuo val imigracije u Evropu, uključujući i stanovnike afričkih i bliskoistočnih zemalja koje se oslanjaju na trgovinu s Ukrajinom. Stručnjaci za migracije kažu da je globalni porast sukoba tokom posljednjeg desetljeća uzrokovao da se broj raseljenih diljem svijeta gotovo udvostručio, dosegnuvši 114 miliona ljudi u 2023. godini.
Drugi poticajni faktori uključuju pandemiju i njezine ekonomske posljedice, niz državnih udara u Sahelu, humanitarne krize u zemljama poput Afganistana i prirodne katastrofe pogoršane klimatskim promjenama.
Evropa je također magnet za migrante koji traže bolje ekonomske mogućnosti, ponovno okupljanje sa članovima porodica ili pristup većoj zaštiti za izbjeglice i tražitelje azila prema evropskom i međunarodnom pravu. Ekonomski migranti mogu biti izvor trvenja s lokalnim stanovništvom, posebno dok EU prolazi kroz vlastitu ekonomsku krizu, s rekordnom inflacijom i više od 27 miliona ljudi privremeno zaposlenih ili nezaposlenih ovog proljeća. Evropska komisija napominje da će većina izbjeglica iz Afrike i Azije ostati u susjednim zemljama radije nego putovati u Evropu.
Migrantski putevi i opasnosti
Mnogi migranti sada preferiraju rutu kroz centralni Mediteran, za razliku od 2015. godine kada je većina stigla preko istočnog Sredozemlja iz Turske. Više od 157.000 ljudi putovalo je centralnom rutom iz Sjeverne Afrike u Italiju ili Maltu prošle godine, prema podacima Frontexa.
Iako postoje polazne tačke duž cijele sjevernoafričke obale, mnogi su se emigranti okupili u lučkom gradu Sfaxu u Tunisu, kao svojoj polaznoj tački. To nudi kraće putovanje, 188 kilometara, u usporedbi s odlascima iz Alžira, Egipta, Libije i Maroka, te pristup sofisticiranoj, ali nezakonitoj, migracijskoj ekonomiji koju su tuniske snage sigurnosti teško kontrolirale. Te krijumčarske mreže pomažu migrantima da izbjegnu imigracijske vlasti, ali ih također često izlažu iznudi, trgovini ljudima i seksualnom nasilju.
Dolazak do Sfaxa je putovanje samo po sebi, često uključuje visoke troškove i prolaženje opasnih zona sukoba u subsaharskoj Africi. Kad stignu tamo, migranti se često susreću s neprijateljskim prijemom, ekonomija Tunisa je u problemima, a predsjednik Kais Saied, autoritarni vođa većinski arapske zemlje, posebno je potaknuo javni gnjev protiv tamnoputih subsaharskih Afrikanaca. Uz rizik od protjerivanja, mnogi migranti prijavljuju da su zatvoreni u nehumanim objektima, napadnuti od strane snaga sigurnosti i prisilno prebačeni na udaljene pustinjske granice Tunisa s Alžirom i Libijom.
Više od 29.500 migranata umrlo je prelazeći Sredozemno more od 2014. godine, prema Projektu nestalih migranata Međunarodne organizacije UN-a za migracije. U nekim slučajevima, granične vlasti i nevladine organizacije mogu doći do brodova u nevolji, a Frontex je pomogao u spašavanju najmanje 43.000 ljudi na moru 2023. godine.
Opasnosti prolaza su dobro poznate, ali mnogi migranti kažu da je vrijedno rizika. Nakon što je neprofitna organizacija SOS Méditerranée spasila Nigerijku identificiranu kao “Ada” u moru u januaru 2023. godine, dvadesetogodišnjakinja je rekla svojim spasiteljima: “Znala sam da je ovaj brod opasan za ukrcavanje, ali koji mi je drugi izbor preostajao?”
Previše evropskih ‘vrata’
Najpopularniji ulaz na kontinent je najjužnija tačka Italije, otok Lampedusa, koji je dobio nadimak “vrata u Evropu”. Manji broj migranata ide prema Malti ili Grčkoj.
Migrante prvo evidentiraju vlasti u centru za prihvat imigranata na Lampedusi, jednom od četiri takva žarišta u Italiji. Tamo im se uzimaju otisci prstiju i fotografiraju ih, obavljaju zdravstveni pregledi i medicinska njega te informiraju o njihovim imigracijskim mogućnostima.
S obzirom na veliki priljev migranata na otok, koji je u jednom trenutku primio gotovo 7.000 ljudi u samo dva dana, njegovi objekti stalno su krcati daleko iznad maksimalnog kapaciteta. Kako bi se olakšao teret, hiljade migranata šalju se na administrativnu obradu na Siciliju ili u kopnenu Italiju, gdje opozicioni zastupnici i grupe za ljudska prava kažu da često imaju loš tretman. Mnogi od onih koji ostaju na Lampedusi također se bore da zadovolje svoje osnovne potrebe, a migranti često izađu na ulice u potrazi za hranom, vodom i mjestom za spavanje.
“To su ljudi koji dolaze s puno trauma”, rekla je Susanna Zanfrini, direktorica Međunarodnog odbora za spašavanje u Italiji. “Kad stignu, stvarno im je potrebna specijalizirana podrška i njega. A to, nažalost, nije uvijek slučaj.”
Većina migranata na kraju podnese zahtjev za azil, što zahtjeva dokazivanje da bježe od rata ili progona, odnosno straha od progona u svojoj zemlji. Proces im omogućuje da ostanu u Italiji do šest mjeseci i, ako uspiju, azilanti mogu uživati u nizu pogodnosti, uključujući pravo na obrazovanje, rad, putovanje i, na kraju, državljanstvo. U teoriji, neuspjeli zahtjev za azilom znači deportaciju, ali u praksi mnogi migranti nisu dobrodošli nazad u svoje matične zemlje i ostaju u EU-u u pravnoj neizvjesnosti, navodi CFR.
‘Skupo i okrutno’ ili nedovoljno strogo?
Kako migracije rastu, evropska se politika sve više upliće u to pitanje. Neki kreatori politike EU-a to nazivaju sigurnosnom krizom i traže jaču kontrolu granica, dok su drugi oprezni s daljnjim ograničavanjem opcija sigurne migracije.
Glavna sporna tačka je skup dogovora koje je blok sklopio sa zemljama koje nisu članice EU, počevši od Turske i proširivši se na Egipat, Liban, Mauritaniju i Tunis, kako bi pomogao u blokiranju migracija u zamjenu za finansijsku pomoć. Italija i Ujedinjeno Kraljevstvo također su potpisale vlastite sporazume o migraciji s trećim zemljama, uključujući Albaniju i Ruandu, kako bi presrele migrante na moru i ubrzale napore deportacije.
Nakon godina rasprave, Evropski parlament, predvođen koalicijom stranaka lijevog i desnog centra, usvojio je sveobuhvatni sporazum o migracijskoj politici u aprilu 2024. za koji se nada da će riješiti nedostatke sistema. Zemlje prve linije poput Grčke, Italije i Španije već se dugo žale da su nepravedno opterećene Dablinskom uredbom EU-a, koja zahtijeva od migranata da zatraže azil u prvoj zemlji u koju su stigli. Pakt sada zahtijeva od drugih država EU-a da podijele neke od tih odgovornosti, te pooštrava procedure granične provjere i omogućuje bržu deportaciju.
No, dogovor ima mnogo kritičara. Ljevičarske stranke u parlamentu rekle su da je prestrog, dok mnogi konzervativci tvrde da ne ide dovoljno daleko. Neki stručnjaci kažu da nova pravila slabo rješavaju žalbe na Dablinsku uredbu. Grupe za ljudska prava i migrante još oštrije osuđuju pakt, a više od 50 njih potpisalo je pismo protiv onoga što nazivaju “loše funkcionirajućim, skupim i okrutnim” mjerama. Grupe za ljudska prava pozvale su umjesto toga na jačanje zaštite migranata i poboljšanje pristupa sigurnim migracijskim putevima.
Svrha reformi je otupiti podršku krajnjoj desnici, iako neki zagovornici prava migranata kažu da bi je umjesto toga mogle potaknuti. Claudia Bonamini, koordinatorica politike i zagovaranja u organizaciji Jesuit Refugee Service Europe, kaže da su ustaljeni stavovi rasizma i islamofobije ojačali isključivu retoriku stranaka krajnje desnice.
“U Evropi postoji latentni rasizam koji također dolazi iz historije kolonijalizma”, kaže. “Nekim je političkim snagama vrlo lako to iskoristiti i utjecati na strah.”
Na kraju, većina upućenih u probleme migrantske krize napominju kako je ona još daleko od rješenja.
