(…)
Priljev novih ljudi je enorman. A s druge strane, hrvatska je granica sve nepropusnija. Oni koji se probiju, padnu na drugoj prepreci – Schengenu, pa se može govoriti o priljevu migranata i sa Zapada. Pokušali su mještani živim zidom odvraćati autobuse iz Republike Srpske i Sarajeva, nisu prezali ni pred kamenovanjem vozila, ali čak i prosvjed koji su organizirali protiv ovakve situacije gotovo je prerastao u sukob nekadašnjih autonomaša i pristaša federacije.
Nitko živ ne može izbrojiti koliko s njima danas živi migranata, u cijeloj Krajini, ako pridodamo Bihać, ima ih možda rekordnih 30.000. Kladušani nam kažu kako nije pretjerano reći da na dva domaća stanovnika dolazi jedan iz Afganistana, Pakistana, Maroka ili Alžira. Oko 1300 ih je u Miralu, jedinom legalnom kampu na području općine.
Ostali su po napuštenim objektima, unajmljenim kućama, improviziranim šatorskim naseljima, poljima, u šumama, gradskom parku, kamo god se čovjek okrene. Okupirali su im trgovine, pošte, banke, opustošili vrtove, povrtnjake i konobe. Kladušani više vani ne drže cipele i ne suše odjeću jer im i to pokradu, ne ručaju u sjenicama ispred kuća jer će gladni migrant najlakše doći do hrane ako im se zatrči u dvorište, zgrabi komad mesa iz tanjura i otrči.
– U ovu kuću stare gradnje preko puta nas je provaljeno tri ili četiri puta. Iznutra je devastirana. Uništili su sanitarni čvor i vršili nuždu tamo gdje su spavali. Ne bismo to niti znali da nije krenula voda iz instalacija na ulicu – priča nam Aldijana, dodajući da ne rade takve stvari samo u napuštenim objektima, nego i u onima u kojima vlasnici spavaju na katu.
– S ljudima na takvoj civilizacijskoj razini nemoguće je živjeti jer oni se ne mogu ili ne žele integrirati ni na koji način. Uvijek sam na strani slabijih i svađala sam se s ocem pokušavajući ih opravdati, ali sada sam shvatila da stvarno prave štetu. Na stranu žene, djeca ili ljudi koji traže kruh, ima tu finih ljudi i sada, ali međunarodne organizacije ih sve tretiraju kao fine ljude, a to naprosto nije tako. Oni brane ljude koji nama rade kriminal, predstavljaju ih kao žrtve. Postoje problematični među njima, ali ne možemo mi mještani sami riješiti taj prpblem – smatra Aldijana navodeći da se migranti prijetećim riječima obraćaju mještanima i na bosanskom jeziku.
Njezin susjed priča nam da je prije mjesec dana njegovu suprugu, koja je uhvatila dvojicu kako u garaži kradu luk, jedan od njih uhvatio za vrat jer im je na tome prigovorila.
– Nemamo se kome žaliti. Oni ne mogu biti osuđeni jer su to ljudi bez imena i prezimena. NN je dok pravi kriminal, a kako nije NN kad diže novac u pošti- ilustriraju paradoks u kojem su se našli ovi Kladušani, koji više ne zamjeraju hrvatskoj policiji što brani svoju granicu, za razliku od prošlih godina.
(…)
Ispred trgovine susrećemo Muhameda iz Maroka. Kaže da je migrirao u Englesku prije šest godina, živio je u Liverpoolu i radio kao učitelj plivanja, ali su ga, tvrdi, zbog problema s papirima deportirali u Maroko. Prije četiri godine je krenuo na novu rutu, ali nije stigao dalje od Kladuše. Čak je 27 puta neuspješno pokušao ući u Hrvatsku i dosad je potrošio 25.000 eura na putu. On kaže da ih u Bosni tretiraju kao pse.
https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/nemoguc-suzivot-u-okupiranom-gradu-strah-je-usao-u-ljude-pa-ima-ih-30-000-u-krajini-15017506