Prof. Tado Jurić kaže da griješi i politička desnica koja povezuje osjećaj strah od porasta nasilja zbog migranata, kao i ljevica koja humanitarno moralizira, isto kao i zeleno-liberalni koji nad migrantima ‘glume sindrom pomagača’. Dodaje da su tu i špekulanti koji navijaju za priljev jeftine radne snage
Prošli je tjedan u RTL-ovoj debati jedan dan bila tema demografija i povezano pitanje migracije ljudi. Dok vladajući iznose podatak da Hrvatska po prvi put ima pozitivan saldo jet je više ljudi uselilo nego iselolo, dotle drugi ukazuju da to ne znači da se puno ljudi vratili iz inozemstva, nego da je mnogo ljudi imigriralo iz Trećih zemalja u Hrvatsku, piše Katarina Hrnjkaš.
O problemima migracije te kako se o tome odnose lijeve i desne političke opcije razgovarali smo s izv.prof. dr. s Tadom Jurićem, demografom koji donosi zanimljive detalje pa i to zbog migranata cijene nekretnina poskupljuju 1 posto godišnje, dok se za isto toliko snižava cijena rada.
Rasprave o tome, navodi naš sugovorni, donose li migracije više dobrog ili više štete društvu, traju desetljećima.
“S jedne strane, argumenti se fokusiraju na značajne ekonomske prednosti imigracije, poput fleksibilnijeg tržišta rada, proširene baze vještina u društvu i poticanja inovacija. S druge strane, kritičari tvrde da imigracija ugrožava nacionalni identitet. Iz ekonomskog aspekta, naročito se ističe gušenje cijene rada te tvrdi da dugoročno naseljeni imigranti na nacionalnoj razini troše više javnih sredstava nego što doprinose. K tome dodaju da raste kriminalitet u društvu. Također se naglašava da integracija u pravilu ne uspijeva, kaže prof. Jurić.
Dodaje da na razini Europske unije, iako se pred svake izbore zagovaraju, stvarne volje za razvijanjem sveobuhvatnog koncepta migracijske i integracijske politike nema – i to, kako u vezi slobodnog kretanja EU građana unutar EU, tako i u vezi useljavanja stranih radnika i tražitelja azila (iregularnih migranata).
“Tek kad bi takav cjeloviti koncept bio dostupan, moglo bi se jasno razumjeti iz kojih pobuda se provodi politika migracija u Europi”, dodaje naš sugovornik.
‘Jedni se boje porasta nesigurnosti, drugi glume sindrom pomagača’
Gledano s lijeve strane političkog spektra (osim „radničke ljevice“), migracije se u pravilu u svim svojim pojavnostima, bile one radne ili ilegalne, smatraju uvijek nečim dobrim, ukazuje prof. Jurić, dok se s desne strane, uvijek smatraju lošim. “Oba pogleda su jednostrana do te mjere da su pogrešni. Politička desnica, u pravilu, optužuje migrante za sve loše u zemlji kao i porast osjećaja nesigurnosti. Pri tome ne želi vidjeti da su sami migranti često žrtve nepodnošljivih životnih uvjeta i izrabljivanja. Politička ljevica se pak poziva na puko humanitarno moraliziranje, ne ulazeći u pitanje uzroka migracija i njihovih izrabljivačkih struktura. Zeleno-liberalni milje na migrantima pak „glumi sindrom pomagača“ i odbija svaki uvid u različite funkcije migracija, koristeći također pristup humanitarnog moraliziranje”, kaže naš sugovornik.
Nastavlja da su tu i špekulanti i ulagači u brojnim industrijskim i uslužnim sektorima koji pak navijaju za konstantan priljev jeftine radne snage i s njim povezan pritisak na cijenu rada.”
Socijaldemokrati su voljni prepoznati negativne učinke masovnih migracija na zemlje odredišta, ali im se ne usuđuju pozabaviti, da ih se ne bi posumnjalo da su desničari”, smatra Jurić i nastavlja: “Mainstream centar se pak poziva na tzv. imigracijsku ideologiju koja u pravilu kombinira neizbježnost fenomena imigracije i njegovu korisnost. EU politike migracija pri tome službeno tvrdi da je migracija uvijek „win-win“ situacija. Sve ove pozicije mogu se svesti na opservaciju da se zapravo na jednoj strani naglašava identitetska politika, na drugoj humanitarno pitanje, a na trećoj profit.”
Poseban osvrt daje na migracije u EU i kaže da u slučaju iseljavanja iz Hrvatske i ostatka Jugoistočne Europe ono ne donosi zapravo nikakve pozitivne ekonomske efekte.
‘Posljedice iseljavanja za te zemlje su razorne’
“Naprotiv, posljedice za zemlje porijekla migracija su razorne, što se može jasno vidjeti na primjeru zdravstvenog i obrazovnog sustava. Migracije stoga proizvode pobjednike i gubitnike, i to kako na državnoj tako i na individualnoj razini. Zemlje porijekla migranata gube ekonomski, politički i društveno. Službena EU politika opravdava svoj narativ o ‘win-win’ situaciji tvrdnjom da novčane doznake migranata potiču gospodarstva emitivnih zemalja, dok je istina da se te doznake ne slijevaju u društveno potrebne investicije i institucije, nego u privatne kanale, što može biti dobitak za obitelj, ali se ne može knjižiti kao plus za društvo u cjelini”, smatra prof. Jurić.
‘Era gastarbajtera paradigma je za cijelu EU’
Njemački model uvoza strane radne snage iz vremena gastarbajterske ere postao je zapravo paradigma za cijelu EU, nastavlja naš sugovornik, i sastavnim dijelom EU migracijskih politika.
“‘Win-win’ narativ pri tome zamagljuje da je zapravo riječ o održavanju stalnog pritiska na plaće, odnosno da je glavna funkcija migracija unutar EU gušenje cijene rada. Pri tome se već desetljećima potiskuje spoznaja da ovakve politike s jedne strane ekonomski i socijalno osiromašuju periferiju EU (što je u suprotnosti s idejom solidarnosti i kohezije u EU), a s druge strane stvaraju društvenu percepciju nepravde unutar EU. U konačnici bi takvi procesi mogli stvoriti klimu sklonu nacionalističkim i antieuropskim osjećajima”, kaže.
Ukazuje i da važan čimbenik u razumijevanju jednosmjerne mobilnosti radnika od periferije prema jezgri EU vezan je uz kvalitetu institucija (a ne samo visinu prihoda) i političku klimu u emitivnoj zemlji.
“Ljudi, naime u potrazi za boljim životom za sebe i svoju djecu ne sele samo zbog viših primanja, nego je čest slučaj iz zemalja sa slabijim u one s jačim institucijama te iz zemalja s višom stopom korupcije i klijentelizma u zemlje s nižom. Stoga nacionalne vlade mogu učiniti puno toga za smanjenje emigracije te su suodgovorne za iseljavanje”. kaže prof. Jurić.
Dodaje da je cijeli koncept imigracijske rasprave takav da se ulazeći u nju može samo pogriješiti i dobiti etiketu ksenofoba, fašiste ili u najboljem slučaju populiste.
“Ovo djelomično objašnjava zašto se ove teme u predizborno vrijeme od strane političkih kandidata izbjegavaju. Ako se i upuste u ovu temu, onda je to isključivo koristeći tzv. imigracijski narativ koji stavlja snažan pritisak na potrebi da se imigraciju promatra kao nešto pozitivno, tražeći frazu koja bi je afirmirala – poput: ‘raznolikost je bogatstvo’.
Svi oni koji se usude preispitati ovu postavku trebaju brinuti zbog neutemeljenih, ali ozbiljnih optužbi za rasizam. I to iako je, između brojnih istraživača, Putnam dokazao da etnička raznolikost zapravo može smanjiti socijalnu koheziju, solidarnost, altruizam i međusobno povjerenje među svim ljudima u useljeničkoj zajednici. I to ne samo između pripadnika različitih etničkih grupa, već i unutar svake grupe, odnosno život u etnički raznolikom okruženju može uzrokovati povećanu nepovjerenje prema svima, uključujući i članove vlastite etničke grupe”, kaže prof. Jurić.
Teza o migracijama kao prirodnom ljudskom stanju se naročito provlači u službenom EU diskursu te se tvrdi da je migracija oduvijek postojala.”
‘Norma je ipak sjedilački način života’
Ipak, unatoč tome što se teza o čovjeku kao ‘homo migransu’ oslikava kroz brojne službene dokumente, migracija nije uvijek bila prisutna kao ključna karakteristika ljudskog života. Sve do 2015. godine, godišnje je između 0,6 posto i 0,9 posto svjetske populacije bilo pogođeno prekograničnim selidbama. Norma je kroz najveći dio ljudske povijesti bila sjedilački način života”, kaže naš sugovornik.
Izvor:riportal.net.hr
