Bišćani kažu da im je način života promijenjen, da su migranti “puni para, u kampovima ne žele biti”
Na zapadu Bosne i Hercegovine, u bihaćkom kraju, posljednjih mjeseci bilježi se pojačani migrantski pritisak. Iz Granične policije BiH naglašavaju da se, uprkos nedostatku policijskih službenika, uspješno bore s izazovima zaštite granice.
I dok je prema službenim podacima, u ovom dijelu BIH oko 1500 registriranih migranata, barem još polovica od te brojke krije se i boravi po okolnim napuštenim kućama, na što podsjećamo ovdje.
Brojka se mijenja iz dana u dan, a dok vlasti smiruju situaciju, ako je suditi po reakcijama Bišćana, nisu nimalo oduševljeni stalnim migrantskim valom, a onda i najavom brojnijeg kroz svoj kraj.
Gradonačelnik Bihaća: Veći je broj migranata kroz Bihać, ali ne osjetimo pritisak zbog protoka i kampa Lipa
Gradonačelnik Bihaća Elvedin Sedić u razgovoru za naš radio priznaje da je broj migranata koji ove godine ide kroz Bihać puno veći u odnosu na brojke najkritičnijeg perioda prije par godina.
-Taj pritisak više ne osjetimo toliko na ulicama i u parku prvenstveno zahvaljujući njihovu protoku prema Europskoj uniji, a onda i zbog uspostavljanja kampa Lipa u kojem mogu ostati neki period. On je privremeni prihvatni centar Lipa kojim upravlja Služba za poslove sa strancima i sretni smo što su se državne agencije i ministarstvo uključile u ovaj problem jer je prije cijeli teret bio na građanima Bihaća i gradu, a to je bilo nepodnošljivo.
Podsjeća gradonačelnik da je vrijeme da se počne razmišljati o kampu Borići koji se nalazi u gradu, a migranti izmjestiti u Lipu. U Borićima je smještena ugroženija populacija migranta, odnosno djeca i žene.
Dodaje da između domicilnog stanovništva i migranata nije bilo problema odnosno sukoba ovih godina, ali jest kroz obračune samih migranata.
-Vjerujem da ćemo se s ovim pitanjem sigurno nositi još neko vrijeme, kaže Sedić.
Bišćani ipak ne misle baš kao njihov gradonačelnik. Naprotiv, iz razgovora s nekolicinom građana, osim što im je problem stati pred mikrofon i kameru, doznajemo da je još veći problem što im je način života, kako objašnjavaju, uništen.
Ne žele biti u kampu, već u gradu. Još nismo vidjeli babu ili djeda od 60, 70 godina
Gospodin čija obitelj unazad generacija živi na ovom području, a koji sebe naziva pravim Bišćaninom, kaže nam:
– Situacija je bolja nego prije u odnosu na neke dijelove grada. No, migranti idu po graničnim dijelovima Bihaća i BIH, a najveći je problem što bježe iz Lipe. Ne žele biti u zatvorenom prostoru već ovdje u gradu, da kupuju, troše, piju, jedu, da se ponašaju onako kako se građanin grada Bihaća ne ponaša ili da kažem, građanin Europe.
Sažetak onog što je vidio i proživio zajedno s brojnim sugrađanima u zadnjih 5 godina, naš sugovornik opisuje ovako:
-Vidljivo je da migranti nisu navikli na način života kako mi živimo i tu je najveći problem, dolazi do sudara europskog i istočnog načina života, odakle ti ljudi dolaze, tko su, što su, ne znamo. Međutim, kroz njihovo ponašanje i sve probleme koji su bili ovdje, vidljivo je da to nisu porodični ljudi.
-Mi prihvaćamo porodice, kad vidimo da dođu, čovjek sa ženom i djecom i vidljivo je da su izbjeglice. Ovi što dolaze po gradu Bihaću, to su većinom momci i ljudi od 16 do 30 godina. Još nismo vidjeli djeda od 60 ili 70 godina, babu ili neku majku od 60 ili 70 godina. Oni su fizički sposobni jer treba prijeći hiljade kilometara pješice, a kad su u takvoj situaciji i što sve i kud pređu, kad dođu ovdje, sve im je ravno. Njima ništa nije bitno kad dođu ovdje jer nemaju što izgubiti. Mi imamo. Gubimo svoj mir, staloženost, ljudi brinu o djeci, hoće li moći u školu. No, to je neka svjetska migracija jer oni ovdje ne dolaze bez novaca.
I upravo ovdje naš sugovornik otvara temu o kojoj mnogi Bišćani, ali i građani u Hrvatskoj koji se susreću s migrantima, razmišljaju – ekonomska pozadina.
Imaju pare, nove mobitele, puše skupe cigarete, sve im je tu plaćeno, a Bišćani žive od 600 maraka
-Oni svi imaju nove mobitele, svi puše skupe cigarete, oni ovdje ne dolaze bez novaca, dižu novac, imaju internet, prate sve, imaju bolji GPS nego naše službe. Dijelom naši ljudi i ljudi u Hrvatskoj doprinose tome jer zarađuju na njima, provode ih preko granice, dogovaraju se. Zarađuju na nečijoj patnji, ali ako neko ima 7,8 hiljada eura da ih dade i ode do Slovenije, odakle mu taj novac? Mi ovdje živimo, što penzioneri, što oni od 600-700 maraka i moramo sve račune platiti. Kad migranti ovdje dođu, sve im je tu – hrana, obuća, odjeća, moramo brinuti o njima, a imaju pare. Žive bolje od nas. Mi plaćamo sve i još njima dajemo.
Na pitanja o neugodnim situacijama i nesigurnosti, naš sugovornik odgovara: – Da, bilo ih je. Živim u naselju gdje su dvije kuće zapaljene, gdje su bile masovne tučnjave među tim grupama, plemenima jer navodno se Afganistanci ne mogu s jednima, drugi s drugima. To je tuča 50 na 50, a bilo je i po nekim pričama, da su se izboli, itd…
Za Bišćane su takve sitacije jako stresne, kaže gospodin. Podsjeća na sve što su proživjeli od 1992. do 1995. godine.
-Poslije toliko godina, ne treba nam takav stres. Da naše dijete ne može normalno hodati kroz grad, da razmišljaš kad odeš u šumu u šetnju koga ćeš sresti, da ne možeš voziti bicikli, itd…
Prespavaju u vikendici i zapale je. I naši Bišćani su bili izbjeglice, ali nisu palili kuće
Priznaje naš sugovornik da je sigurnost malo bolja otkad je kamp Lipa u funkciji, ali…
-Njih odvezu gore, za pola sata su oni nazad u gradu. Ne žele biti tamo. Žele biti ovdje, rekao sam, žele hodati ovuda, ne žele biti u zatvorenom, to je sav problem. Nismo oduševljeni problemom kriminala, tim ponašanjem. Problem je kad uđeš u vikendicu da prespavaš pa je zapališ i uništiš sve što možeš uništiti…Bili su i Bišćani izbjeglice u Hrvatskoj i Njemačkoj, pa jel itko zapalio nekome kuću u Hrvatskoj ili Njemačkoj jer je tamo prespavao? Nije. Spavao je iz potrebe. A oni imaju potrebu, da tako kažem, potom tu izvršiti masakr, to uništiti i zapaliti. To su najveći problemi.
Njima je lakše do Hrvatske kad nisu pod kontrolom
Novinar Radio Bihaća Muhamed Sadiković kaže da je za grad od 65 tisuća stanovnika kao što je Bihać, kad je migrantski val počeo prije par godina, bila konfuzna situacija. Danas je ipak drugačije, a kroz Unsko sanski kanton prošle su tisuće i tisuće migranata.
Bolja je situacija danas, no danas je najveći problem Bihaća to što uz one registrirane migrante, gotovo isti broj boravi u napuštenim objektima, improviziranim kampovima u pograničnom pojasu s Hrvatskom. Njima je lakše kad nisu pod kontrolom i kad nesmetano traže prijelaz prema EU, odnosno “game”. Tu dolazi možda do nemilih scena koje uznemiravaju građane jer je te ljude teško kontrolirati. Cilj je da se te ljude smjesti u humane uslove i obezbijedi osnovne životne potrebe, ali oni biraju drugo jer lakše dolaze do Hrvatske.
Podsjeća Sadiković da je migrantski centar Lipa većinski financiran sredstvima EU, a tu su sudjelovale i neke druge međunarodne organizacije.
Kroz BIH su doslovno u tranzitu, a neki imaju i vatreno oružje. Normalno je da to izaziva nemir
-Sve što je vezano za dolazak migranata je izgrađeno i financirano novcem EU. Ovaj kamp predstavljen je kao rješenje problema, dosta je lakše ga kontrolirati, 20 km je od grada. Službeno ime je privremeni prihvatni centar Lipa, a i predstavnici IOM su rekli da se migranti u zadnje vrijeme kraće vrijeme zadržavaju ovdje u BIH. Doslovno su u tranzitu i nalaze put do EU. Puno kraće nego prije. Znači li to da je pronađena neka slaba točka ili da Hrvatska slabije kontrolira granicu nego prije, to je već pitanje za hrvatski MUP.
I Sadiković ponavlja kako migranti ne žele biti u kampu, a prelazak rutom koja kreće iz Makedonije preko Srbije do BIH i dalje prema EU su iznimno skupi. Po jednoj osobi iznose više tisuća eura što znači, kaže, “da imaju novac ili imaju nekog tko to sve financira”.
-Kako objasniti financiranje tolikog puta, ilegalnog ulaska u EU? Dodajem i da granična policija BIH se suočava s velikim problemom, a to je manjak broja ljudi. Dakle, vrlo skupo. A u tim centrima im je pružena hrana, medicinski pregled, no postoji vrsta kontrole, policija, agencije, postoji kućni red. A kako tu organizirati njihov famozni “game” ako si stalno na oku nekim agencijama i policiji? Naravno da je lakše kad nisi na oku. I pretpostavljam da je to glavni razlog zašto su u centrima najviše nekoliko dana. Onda idu u pogranični pojas i tu čekaju prelazak u napuštenim objektima.
Sadiković iz svojih novinarskih saznanja kaže da u posljednjih nekoliko mjeseci dolazi veći broj migranata, a onda se događa i veći broj kaznenih djela koja su vezana za tu populaciju.
-Imali smo nekoliko kaznenih djela, vinovnici su bili Afganistanci, ali to nije pravilo. Najviše lokalno stanovništvo brine je posjedovanje vatrenog oružja od strane migranata. No, dio našeg stanovništva tu su i suučesnici. Naime, određeni dio tog vatrenog naoružanja migrantima su prodali građani Unsko sanskog kantona i tako ugrožavaju opću sigurnost svih. No, sigurnosna situacija je sada pod kontrolom, a naravno da pojava osoba bez dokumenata i koje borave u napuštenim objektima, prelaze ilegano granicu i posjeduju vatreno oružje, izaziva nemir kod svih građana. To je logično.
A. Kekić
