Mediteran-ekspres je opet u punom pogonu, u jednome jedinom smjeru: sa sjevernoafričke obale do talijanskih obala, pa makar to bila samo Lampedusa, otočić daleko od apeninske “čizme”, stiže barem tisuća migranata dnevno. Nemaju vize, nemaju ikakvo pravo na prelazak granice, osim ljudskog prava na migriranje. I žudnje da se domognu ikakve evropske obale, toliko žarke da ne žale riskirati život.
Naravno, ne pokušavaju samo morem. Kreću i kopnenom balkanskom rutom, pa i prema Hrvatskoj, koja ih “odvraća”, gorljivo i humano. Lakše je neprimijećeno premlatiti afganistansku ili kurdsku obitelj, po noći, u šumi, nego “odvraćati” Afrikance na moru. Ima ih koji potonu odmah na dno, ali osobito drski plutaju prsno, onako mrtvi i naduti, nemoguće ih je ne vidjeti. I ne čuti rimskog Papu koji se skandalizira. I tako od same svoje inauguracije.
Nadzor nad trupama
U prva četiri mjeseca ove godine već ih se utopilo najmanje 500, trostruko više nego 2020, tvrdi Visoko povjerenstvo UN za izbjeglice (UNHCR). Ono kaže da bježe od suše, gladi i ratova. Samo u Italiju ih je prispjelo oko 10.400. Od toga dvije petine maloljetnih. Jedan mrtav na 20,8 živih – to se očito smatra povoljnim omjerom. Migranti sve to znaju, ali očaj i nada su jači. Po procjenama humanitarnih organizacija, od početka stoljeća utopilo se pred egejskim otocima, pored Gibraltara, a daleko ponajviše u Sicilijanskom kanalu, više od 30.000 ljudi. Količina dostojna osrednjeg rata. Tko će ga znati koliki se dio tih otprilike 2000 tona uglavnom mladenačkoga ljudskog tkiva vratio na trpeze recikliran kroz rakove i oboritu ribu?
U Libiji, tvrdi Corriere della Sera, čeka još 70.000 kandidata, a novi već kreću, bježeći od ratova u oblasti Velikih jezera i onih daleko brojnijih u bivšim francuskim kolonijama na rubu Sahela. Na putu ih čekaju pljačkaši i silovatelji, batinaši i pustinjski strvinari, te libijske kazamate za migrante. A na kraju morski grabežljivci i Matteo Salvini. Koji, iako u vladinoj koaliciji, rezonira: “S milijunima Talijana u problemima ne možemo misliti na tisuće migranata”. Giorgia Meloni, vođa oporbene postfašističke Braće Italije, zahtijeva pomorsku blokadu protiv migranata. Krstarice protiv ribarica, torpiljarke protiv gumenjaka.
Tu je i Azija. U bankrotiranu Libanonu još su milijuni sirijskih izbjeglica. Talibanska ofenziva u Afganistanu proizvodi nove bjegunce. Iz Bangladeša teče rijeka ekonomskih migranata. Italija je ukliještena između dvije krize. S jedne strane je Libija, gdje ni nova vlada ne uspijeva uspostaviti nadzor nad trupama raznih gospodara rata koji se olako bogate švercom ljudskih bića, a ekonomska kriza snažno nagriza Tunis. Tunis još uspijeva kontrolirati svoju obalu, a Libija mirno pušta da se na njenoj javno krca po 4000 migranata na ribarske brodove upućene put Italije. Na neke od njih libijska Obalska straža puca i vraća ih, ali rađa se sumnja da su to oni koji nisu platili dovoljno mita (a puca i na talijanske ribarske brodove). Nedvojbeno tu ima i Turske, koja protiv Italije u Mediteranu vodi privredni rat niskog intenziteta, ometajući i sudarima talijanske ribarske i istraživačke brodove.
S druge strane je Evropska unija, koja u teoriji priznaje da su granice Unije zajedničke, a u praksi ostavlja Španjolsku, Grčku i osobito Italiju da se bakću kako znaju kao “zemlje prvog ulaza” zakovane Dublinskim sporazumom. Uzalud Rim objašnjava da migranti ne žele u Italiju, nego preko nje u Njemačku, Švedsku, Francusku, a i u Englesku, pred kojom zapinju u Calaisu.
Badava odluke o preraspodjeli migranata (koje Visegrádska skupina odbacuje u cijelosti). Politika se hrani prepirkama i “preteškim riječima”. Covid-19 uzmiče s naslovnih stranica i iz udarnih dnevničkih minuta, pa su imigranti onamo opet dobrodošli.
Premijer Mario Draghi zna da mu migrantsko pitanje stvara razdor i u vladinoj većini i u naciji i da mu se na toj hridi može nasukati i Plan oporavka.
Izvor: Jutarnj list
