Zapadni Balkan ponovo je u središtu geopolitičke pažnje, ali ovaj put ne kao regija koja teži članstvu u Evropskoj uniji, već kao pijun u migracijskoj strategiji Ujedinjenog Kraljevstva, piše novinarska Nafisa Latić.
Prijedlog za uspostavljanje “centara za povratak” u zemljama poput Kosova, Bosne i Hercegovine, Sjeverne Makedonije, Albanije i Crne Gore nije samo politička inicijativa – to je “očajnički strateški potez koji povezuje upravljanje migracijama s međunarodnom diplomatijom i sigurnosnom saradnjom“, piše Latić za Turkiye Today.
Zapadni Balkan ponovo je u središtu geopolitičke pažnje, ali ovaj put ne kao regija koja teži članstvu u Evropskoj uniji, već kao pijun u migracijskoj strategiji Ujedinjenog Kraljevstva, piše novinarska Nafisa Latić.
Prijedlog za uspostavljanje “centara za povratak” u zemljama poput Kosova, Bosne i Hercegovine, Sjeverne Makedonije, Albanije i Crne Gore nije samo politička inicijativa – to je “očajnički strateški potez koji povezuje upravljanje migracijama s međunarodnom diplomatijom i sigurnosnom saradnjom“, piše Latić za Turkiye Today.
Britanska vlada ovaj plan predstavlja kao rješenje za suzbijanje ilegalnih migracija i razbijanje mreža krijumčara ljudi.
Kosovo je prvo izrazilo spremnost da prihvati odbijene tražioce azila, s obzirom na podršku koju je dobilo od Ujedinjenog Kraljevstva tokom rata devedesetih i u borbi za nezavisnost od Srbije. Zauzvrat, Priština očekuje pojačanu sigurnosnu i obavještajnu saradnju te infrastrukturnu pomoć iz Londona.
Vašington je nedavno najavio smanjenje svoje misije na Kosovu, što signalizira promjenu pristupa Sjedinjenih Država prema regiji.
No, britanski prijedlog nosi brojne izazove za Zapadni Balkan, koji se već bori s etničkim tenzijama, ekonomskim problemima i odljevom stanovništva.
Nedostatak jedinstvene regionalne strategije
Kako ističe Latić, prvi izazov odnosi se na suverenitet i raspodjelu resursa.
Ako se dopusti Ujedinjenom Kraljevstvu da obrađuje zahtjeve i kontroliše ko ulazi na teritoriju tih zemalja, one bi ustupile dio kontrole nad time ko može ostati ili napustiti njihovu teritoriju. Migracijska politika tradicionalno je temelj suvereniteta svake države – kada strana zemlja diktira procedure, domaća vlast gubi mogućnost da postavlja vlastita pravila, navodi ona.
Nedostatak zajedničkog regionalnog pristupa dodatno komplikuje situaciju.
Premijer Crne Gore Milojko Spajić predložio je investiciju od 10 milijardi eura u željezničku infrastrukturu kao preduslov za eventualno uspostavljanje takvog centra. Nasuprot tome, Bosna i Hercegovina već je odbila ideju, dok je albanski premijer Edi Rama izjavio: “Kada je riječ o tim centrima, ili kako god da se zovu, rekao sam i ponavljam – nikada u Albaniji“.
Stav Sjeverne Makedonije ostaje nejasan. Iako zemlja još nije formalno kontaktirana, premijer Hristijan Mickoski naznačio je spremnost za razgovore, uz napomenu da su potrebne dodatne konsultacije s Ujedinjenim Kraljevstvom.
Balkan je strateški prostor na raskršću migracijskih tokova, sigurnosnih nestabilnosti i uticaja velikih sila, posebno Rusije i Evropske unije. Stoga saradnja – ili njen izostanak – među balkanskim državama utiče na širu evropsku sigurnost, a ne samo na lokalne prilike.
Kako navodi Latić, britanski prijedlog o slanju odbijenih tražilaca azila u zemlje regiona takođe ukazuje na pomak od evropskih integracija prema bilateralnim sporazumima. Proces proširenja EU praktično je u zastoju, a zemlje poput Kosova i Bosne i Hercegovine suočene su s dugotrajnim čekanjem na članstvo.
Ova zadrška potaknula je frustraciju i skepticizam među stanovništvom, što jača nacionalističke i anti-EU stavove. U tom kontekstu, britanska inicijativa nudi alternativni kanal saradnje sa Zapadom, ali on je opterećen rizicima.
Pouke iz italijansko-albanskog modela
Neuspjeh italijansko-albanskog modela jasan je podsjetnik na složenost prebacivanja upravljanja migracijama izvan granica EU. Sporazum između Italije i Albanije, koji je omogućio zadržavanje migranata u albanskim centrima radi repatrijacije, suočio se s brojnim pravnim i logističkim problemima.
Italijanski sud presudio je protiv pritvaranja migranata u Albaniji, ocijenivši da su neke zemlje nesigurne za povratak. Osim toga, finansijski troškovi su ogromni – trošak albanskih centara bio je sedam puta veći od sličnih objekata u Italiji, što je izazvalo zabrinutost zbog neučinkovitosti i rasipanja sredstava.
U svjetlu rata u Ukrajini i rastućeg ruskog uticaja, spremnost nekih balkanskih zemalja da ugoste britanske centre za povratak migranata odražava dublju potrebu da se učvrsti savez sa Zapadom.
Međutim, ova strategija nosi ozbiljne rizike. Bez sveobuhvatne regionalne strategije, stvarne podrške EU i poštivanja ljudskih prava, ovakve inicijative vjerovatno će propasti, ostavljajući Zapadni Balkan još izolovanijim i ranjivijim na spoljne uticaje.
“Evropska unija mora prepoznati hitnost situacije i odlučno djelovati kako bi podržala aspiracije i stabilnost regiona. S druge strane, Ujedinjeno Kraljevstvo ne može očekivati podršku u rješavanju migracijskih problema dok ove zemlje same ne postanu stabilne i sposobne da pomognu“, ističe Latić.
Ona smatra da bi London, umjesto toga, mogao sarađivati s Briselom na ubrzanju procesa pristupanja balkanskih država.
“Prijedlog o “centrima za povratak” nije samo pitanje politike – to je test za buduće odnose Balkana i Zapada te za buduću arhitekturu evropske sigurnosti“, navodi ona na kraju.
Izvor: /n1info.ba
