Intervju

Šuhret Fazlić: Mi smo u Krajini opet oni koji najviše trpe

Gradonačelnik Bihaća Šuhret Fazlić našao se u neobranom grožđu pred zimu, jer Krajišnici ne znaju gdje će sa migrantima, dok EU ne želi pomoći finansiranje migrantskog kampa Vučjak. Državni organi već dvije godine migrantske krize nemaju kontrole ni rješenja, istočna granica je otvorena, zapadna zatvorena, a Fazlić trpi napade sugrađana jer ga smatraju odgovornim što sada žive u getu sa migrantima.

Lako je gradonačelniku iz Tuzle ili Sarajeva riješiti se migranata kada migranti i ne žele da budu kod njih, nego u Bihaću, žali se Šuhret Fazlić na kolege. Smatra da je realan kada kaže da i ministar sigurnosti Dragan Mektić ima pozitivnih strana ili da bi bez međunarodnih organizacija bili izgubljeni, da bi kriza bila samo gora.

Gradonačelniče, kada Vam u Bihać dođu diplomati, stranci, kolege, svaki put prvo iznesete sažetak o migrantima za one koji ne poznaju situaciju. Šta im ukratko ispričate?

  • Za početak, treba se vratiti u situaciju kada su stigli u februaru prošle godine, jedno po jedno i sve više njih. Imali smo saznanja da spavaju po otvorenim džamijama, onda se u proljeće grupa naselila ispred džamije Islamskog pedagoškog fakulteta u Bihaću. Jeli su, spavali, vršili nuždu oko centra. Onda smo na to upozoreni od dvije nevladine organizacije koje su malo o njima vodile računa.

Ni kriv, ni dužan
Kao Grad smo, da bismo oslobodili taj pritisak, tu zonu ispred Borića prilagodili njima da mogu imati zdravstvenu zaštitu, podjelu obroka, za njih oko 70 u početku. Već za Bajram prošle godine po našem jedinom pokazatelju, a to je broj ručaka, Crveni križ je podijelio hiljadu obroka odjednom. Za kratko vrijeme broj migranata je prešao hiljadu. Onda, sjećate se, zima je došla, pritisak javnosti, migranata, međunarodnih organizacija, njihovo sklanjanje u Biru. Borići su se tada uređivali i pripremali preko IOM-a koji je uložio preko milion maraka da osposobi objekat. Pritisak je i dalje bio u parku na Borićima i oko njega. Zimi je već nastala operacija spašavanja života i situacija u Biri je trebala da bude privremena, dok se ne završe Borići. Ali, oni su nastavili dalje da dolaze pa smo Boriće ostavili samo za porodice, dok se Bira natrpala sa više od 1.500 ljudi. Preživjeli su zimu u Biri, ali je onda na proljeće nastao pritisak na prostore oko Bire, faktički, ona livada i sve okolne kuće i mjesne zajednice su okupirane. Onda smo mi odlučili da otvorimo Vučjak. Važno je istaći da su se državni organi sa Vijećem ministara na čelu pokazali totalno nesposobnim da upravljaju krizom.

Dakle, žalite se na svoju situaciju u svemu ovome, da ste između čekića i nakovnja?

  • Tako je, sad evo pred zimu imamo EU koja ne želi da finansira taj privremeni migrantski kamp Vučjak.

Zar to nije malo selektivno, da Vam se u ovakvoj situaciji govori šta se može, a šta ne?

  • To je vrhunac licemjerja. Oni Vučjak ne žele da finansiraju zbog pritiska hrvatske države, kao članice EU, a to opravdavaju činjenicom da je na toj lokaciji prije 25 godina bila deponija smeća koja je sanirana, da okolo ima minskih polja i naselja.

Zanima nas da li bi argument deponije bio isključen da pomjerite kamp nekoliko stotina metara naprijed, kada bi fizički bio van zone deponije, šireći se u suprotnom pravcu?

  • Njihov je stav evolvirao, oni su na sastanku koji smo imali u Sarajevu rekli za Vučjak šta ne valja, onda sam ja ponudio da ispitaju drugu lokaciju. To je livada na prostoru Lipe, 20 kilometara od grada Bihaća, gdje mi imamo svoju zemlju. Umjesto da vide kako bi riješili infrastrukturu, oni su i to odbili, ni UNHCR ni IOM nisu to podržavali, jer ta lokacija dođe daleko od gradskih servisa. Migrantima bi to bilo daleko od škole, od prodavnice, od grada.

Zar nisu oni kojima treba škola u Borićima i Sedri, jer na Vučjaku su većinom odrasli i samci?

  • Pa ne znam to, njihov stav se mijenjao, oni su tražili objekte, oni ne žele više ništa privatno da finansiraju, hoće da to bude u vlasništvu države, u šta bi oni uložili novac pa da ti objekti kasnije i ostanu nama.

Znači li to da će oni izaći iz privatnih aranžmana sa Halilom Bajramovićem, vlasnikom Sedre, i Safetom Oručom, vlasnikom Bire?

  • Oni bi bili najsretniji kada bi sutra država Bosna i Hercegovina, bilo koji njen nivo, ponudila neke kapacitete koji su u njenom vlasništvu. Oni ne bi žalili, njima bi bilo lakše opravdati i deset puta veća sredstva ako su to javni objekti, nego ako je to privatno vlasništvo.

Pa makar to bila i državna livada?

  • Tako je.

Zar mi u BiH nemamo ni državne livade?

  • Ja sam nudio državnu livadu, ali oni, eto, neće, daleko su im državni servisi, oni traže objekt. Bilo je nekih planova da se šta pronađe i u drugim kantonima, međutim, i dalje je stanje nepromijenjeno. Evo, sad je situacija da dolazi zima, a Vijeće ministara i Ministarstvo sigurnosti ne mogu nigdje da pronađu lokaciju. Bojim se da kad siđu silni migranti sa Vučjaka i Plješevice, kad izađu iz žbunja, da ćemo opet imati stotine i stotine bolesnih i zagrnutih dekama među nama.

Dakle, ista situacija kao i prošle zime, kada ste otvorili Biru. Sada imamo između 700 i 1.200 migranata u Vučjaku, čak i ako bi se gore pokušala preživjeti zima, zar to ne bi bilo ekstremno opasno po njih?

  • Ali gledajte, mi smo zadnji koji bi sada o tome trebali voditi računa. Mislim na Grad Bihać. A u stvari, mi smo i jedini. Problem migracija je problem cijelog svijeta, da međunarodna zajednica nije uskočila da nam pomogne, ovdje bi deset puta bila gora situacija i za nas i za migrante.

​Problem EU
​Na stranu svi oni pritisci koje stanovništvo osjeća, na stranu svi medijski i pritisci na društvenim mrežama. Ti ljudi su ovdje došli, oni idu gdje oni hoće. Može onaj načelnik u Sarajevu ili Tuzli da kaže da ih neće u Tuzli, ali neće oni da budu u Tuzli. Oni hoće da budu u najzapadnijoj tački države, oni žele Bihać, USK, jer im je to ruta gdje očekuju da će izaći. Eh, sad, to je dakako problem EU, jer oni dolaze iz zemalja Evropske unije, iz Grčke i žele dalje u EU, da idu u Njemačku, Italiju, Francusku…

EU mora da zauzme jedan proaktivniji stav zajedno sa našom vladom i da više povedu računa o tome. A mi smo u Krajini opet oni koji najviše trpe. Lokalna zajednica kao grad je najniži nivo vlasti, a mi moramo da trpimo sve te sigurnosne, ekonomske i političke probleme. Mene su migranti omeli u poslu, uvijek su u žiži.

Izvor: Oslobođenje