REZULTATI velike većine izbora u Europi, bilo zapadnoj ili istočnoj, kao i istraživanja javnog mnijenja, trenutno više nego ikada ukazuju na činjenicu da je pitanje imigracije jedno od glavnih, ako ne i najvažnije, najrelevantnije političko pitanje. To uglavnom ide u korist strankama koje se redovno naziva desno-populističkima, antiimigrantskima, čak i ekstremno desnima.
Neke od njih to doista i jesu, a neke samo plove na “slaboj ideologiji” i temi za koju se zna da izaziva emocije među biračima, a koja se može povezati s načelnim protivljenjem elitama. Pitanje imigracije usko je povezano i s odnosom prema ovlastima naddržavnih, središnjih tijela EU naspram pojedinačnih država/vlada, kao i s odnosom između tradicionalnih i liberalnih/modernističkih vrijednosti. No, krenimo otpočetka.
Pitanje imigracije kao političko pitanje nije nastalo 2015. godine, nakon velike izbjegličke (kasnije migrantske) krize. Ono se tada samo intenziviralo i označilo ulazak liberalne demokracije u još jednu krizu (otprilike treću nakon terorističkih napada 2001. godine i ekonomske krize krajem prvog desetljeća 21. stoljeća). Imigracija je zabavljala uglavnom (krajnje) desne političke opcije i ranije, koje su se najviše fokusirale na stvaranje narativa da imigranti “oduzimaju radna mjesta” i “kulturološki modificiraju zapadna društva”, naročito ako je riječ o muslimanskim migrantima.
Prekretnica 2015. godine
Godina 2015. i izbjeglička kriza, koja se vrlo brzo pretvorila u opću migrantsku krizu, označile su novu, intenzivniju etapu u politiziranju pitanja imigracije, uglavnom muškaraca s Bliskog istoka i sjeverne Afrike. To je predstavljalo i ozbiljni udarac na liberalni politički poredak koji je proklamiran kao “najbolji od mogućih svjetova” još od pada Berlinskog zida. Postavilo se pitanje može li liberalna demokracija biti univerzalistički model za sve i koliko načelo otvorenih granica i gostoprimstva može biti prošireno i dosljedno provedeno.
Ubrzo se dogodio Brexit, u dobroj mjeri potaknut antiimigrantskim narativom, a američkim je predsjednikom postao Donald Trump na platformi protekcionizma, zatvaranja granica i nacionalističkog diskursa. U Europi, osim onih koje su već bile na vlasti, dolazi do jačanja desno-populističkih opcija, neovisno o tome radi li se o istoku ili zapadu Europe. Treba posebno izdvojiti uspon AfD-a u Njemačkoj, vječno jako (makar uvijek drugo) mjesto Marine Le Pen u Francuskoj, jačanje Lige Matea Salvinija u Italiji (nekoć Sjeverne lige, danas su taj prostor popunila Braća Italije aktualne premijerke Giorgie Meloni), jačanje Švedskih demokrata u Švedskoj, uspon Geerta Wildersa u Nizozemskoj itd. Svima njima je koliki-toliki uzor bio model vladavine mađarskog premijera Viktora Orbána.
Treba posebno napomenuti da se te i takve političke opcije po mnogim političkim i ideološkim pitanjima razlikuju, ali im je zajednička odrednica odnos prema imigraciji i službenoj politici naddržavnih tijela EU. Nasuprot njima stajali su politika tadašnje njemačke kancelarke Angele Merkel, službena stajališta tijela EU, a naročito politike lijevih, lijevocentrističkih i centrističkih stranaka, koje su praktički bezrezervno zauzele samo humanitarni aspekt krize i proklamirale “refugees welcome” i “open borders”, skoro do te mjere da svaka, i najmanja, skepsa prema tome može biti označena rasizmom i islamofobijom.
Političari koji su imali odgovornost, računajući i Merkel i vodstvo EU, ubrzo su uvidjeli da realnost izbjegličkog/migrantskog vala nadilazi granice humanitarizma i dobre volje, pa je Merkel s turskim predsjednikom Erdoganom dogovorila sporazum po kojemu on čuva “ključ Europe”, što će mu u više navrata biti moneta da ucjenjuje europske političare puštanjem više milijuna migranata koji se nalaze u Turskoj.
Općenito se i mainstream europska politika sve više zatvarala, zbog čega su je prozivale mirovne i humanitarne udruge te ljevičarske organizacije da je “tvrđava Europa”. Također je “ispravna”, a zapravo kontradiktorna migrantska politika bila i sredstvo ucjenjivanja zemalja, poput Hrvatske, za ulazak u šengenski prostor. Očekivalo se čuvanje “vanjske granice” EU, a u isto vrijeme prozivalo policiju za grublje postupanje prema neidentificiranim migrantima pronađenima u šumama Korduna, Like i Banije. Kaos nastao na grčkom otočiću Lezbosu 2020. godine sasvim dovoljno govori o nesnalaženju EU i nemogućnosti momentalne apsorpcije ogromnog broja migranata na ograničenom prostoru.
Politički metež i nesnalaženje mainstream politike
Politički metež, nesnalaženje mainstream politike, laviranje između liberalnije i restriktivnije migrantske politike, nepostojanje strategije integracije, kalemljenje ostalih kriza (pandemijska, energetska, inflacijska) itd. doveli su do sadašnjeg stanja, kada je kontinuirani pritisak migranata na granice europskih zemalja sve veći i kada više nema politike koja otvoreno može reći da želi sve više migranata (što iz humanitarnih, što iz radnih potreba).
Čak je i snažna Njemačka osjetila posljedice velikog priljeva migranata – npr. vidljivim porastom kriminala nakon 2016. godine. Desno-populističke opcije, nakon njihova smiraja od 2019. do 2022. godine, sada su u nezaustavljivom usponu, a više ih ni mainstream (stranke lijevog i desnog centra) ne može ignorirati, pa čak ponekad i ulazi u koaliciju s njima. U vrlo liberalnim i modernim zemljama, poput Finske i Švedske, ušle su u vladu ili vladajuću većinu nakon poraza lijevog centra na izborima, AfD je druga opcija prema istraživanjima javnog mnijenja u Njemačkoj, a u nekim saveznim državama i prva, u Italiji su na vlasti, u Nizozemskoj su relativni pobjednici nedavnih parlamentarnih izbora…
Koja je stvarna slika migrantskog pitanja, odnosno politike imigracije, a samim time i političkih odgovora na probleme vezane uz nju? Od više desetljeća radne migracije i jednog većeg vala izbjeglica (uglavnom zbog rata u Siriji) došli smo do toga da su s mnogih strana (balkanska ruta, mediteranska ruta…) u Europu stigle tisuće i tisuće, pa i milijuni, uglavnom mladih muškaraca koje više ne može Turska zadržati, a koje europska društva ne mogu integrirati.
Ilegalni migranti tumaraju šumama
Njihovi su putovi uglavnom ilegalni, pa se dogodi da zaglave u nekim “džepovima”, poput npr. prigraničnih područja u BiH, a oni koji se provuku lutaju po šumama. Zamislimo samo koliko razina “ne-rješenja” može biti ogromna kada gomile izbjeglica i migranata provode mjesece i mjesece zaglavljeni na području sjeverozapadnih bosanskih gradova Bihaća i Velike Kladuše?!
Zemlje koje su iskusile godine, pa i desetljeća mnoštva doseljeničke populacije u gradovima imaju različita iskustva. Primjerice, teško je čuti za probleme u Švicarskoj, koja ima po glavi stanovnika najviše migranata u Europi, ali zato često čujemo za probleme u Francuskoj. Također, Njemačka je jedno vrijeme bila uzor integracije, a danas sve češće čujemo za ozbiljne probleme s migrantskom populacijom u velikim gradovima.
Nadalje, Švedska je, zahvaljujući svojoj izdašnoj socijalnoj državi, dugo čuvala socijalni mir, ali sukobi bandi na ulicama Malmöa i drugih gradova postali su svakodnevica, dok, s druge strane, isti problemi ne more Dansku, koja je imala nešto restriktivniju migrantsku politiku (unatoč tome što je u njoj na vlasti lijevi centar kojemu – vidi čuda – tamo ne pada podrška).
Problem dolazi s obje strane
Problemi nastaju i međusobno se podupiru s obje strane. S jedne strane, godinama europske države i društva nisu radili dovoljno na integraciji migranata, naročito onih kulturološki različitijih. Umjesto integrativnih politika koje bi podupirale pristajanje uz politički, socijalni i kulturološki okvir domicilne zajednice, a pridonosile tome da se migranti osjećaju pripadnicima te zajednice kao i svi drugi, nerijetko su bili prepušteni sebi pa su stvarali posebne kvartove, geta, pa i vlastite paralelne poretke.
S druge strane, nemali je broj migrantske populacije uslijed zanemarivanja kao odgovor vidio stvaranje jačih veza sa “svojima”, što uključuje i sva tradicionalistička kulturološka obilježja društava iz kojih su došli. To je često rezultiralo time da migranti jednostavno “ne žele prihvatiti” okvir i pravila društva u koje su došli. Uvijek bi situacija bila gora što su više bili nezaposleni i ovisili o socijalnoj/državnoj pomoći, a ne ako su bili integrirani u radni sustav.
O odnosu političkog sustava i domicilne zajednice prema migrantskoj populaciji mnogo govori činjenica da u Francuskoj, zemlji s najviše problema po tom pitanju, druga i treća generacija doseljenika biva politički radikaliziranija od svojih roditelja i/ili baka i djedova, koji su prva generacija koja je došla u Francusku. Teško je pretpostaviti da bi slučajevi bili drugačiji u drugim zemljama koje imaju sličnu migracijsku politiku.
Pritom se sukobljavaju dva principa – jedan je onaj na kojemu se zasnivaju moderna liberalna država i okvir liberalne demokracije, a to je univerzalnost vrijednosti jednakosti i ravnopravnosti te ljudskih prava, što podrazumijeva i ravnopravno gostoprimstvo. Drugi je ukorijenjena tradicionalnost doseljeničkih zajednica, čije vrijednosti nužno dolaze u sukob s modernističkim dosezima europskih (ponajviše zapadnih) zemalja i liberalnom demokracijom.
Kako i dokad tolerirati netolerantne?
Tu se otvara pitanje “tolerancije netolerantnih” – odnosno koliko tolerancije možemo podnijeti a da to ostane tolerancija. Nije to samo stari Popperov paradoks tolerancije nego i doskočica filozofa Slavoja Žižeka, koji je u svom tekstu Norveška ne postoji ukazao na nemogućnost da se međusobno trpe ideje univerzalizma, jednakosti i slobode te kulturnog relativizma, multikulturalizma i tradicionalizma “onih drugih”. Drugim riječima, zašto bismo tolerirali one koji žene smatraju manje vrijednim bićima, koji sklapaju dogovorene brakove, koji su za izgon homoseksualaca itd.?
A sve su te pojave, koje u većini europskih zemalja bivaju na samim marginama, karakteristične za društva iz kojih dolazi velik dio doseljeničke populacije (ponajviše one muslimanske). U tom je smislu pomalo paradoksalno sve antiimigrantske opcije nazivati “krajnje desničarskim” ili “ekstremno desnim”. Kod nekih od njih mnogo je jača ideologija radikalni liberalizam, a ne nekakav neofašizam ili stari konzervativizam.
To je posebno vidljivo kod pobjednika nizozemskih izbora Geerta Wildersa, pa i kod Marine Le Pen, koja se odmaknula od retorike svoga oca antisemita i višijevskog nostalgičara. Oni jako često upravo antiimigrantski stav legitimiraju borbom za očuvanje liberalnih,
sekularnih i modernističkih vrijednosti, što se ne može reći za njihove pandane u npr. Mađarskoj, Poljskoj, Slovačkoj itd.
Nesumnjiva je veza između porasta kriminala i posebno napada na osjetljive pripadnike društva (poput žena, homoseksualaca, starijih osoba, osoba s invaliditetom i djece) te povećanja i radikalizacije migrantske populacije na određenom području. Mnogi gradovi imaju i tzv. “no-go” zone, u koje i policija slabo ili uopće ne ulazi.
Također, postoji i nesumnjiva veza između višegodišnje eksploatacije doseljeničkih zajednica (prvo kroz kolonijalizam, a onda i kao jeftinu radnu snagu u “svojoj” zemlji) i bijesa migranata koji se, zatvarajući se u svoj identitetski krug, nastoje zaštititi i postaviti prema neučinkovitoj i hladnoj, često i licemjernoj liberalnoj demokraciji. No, ne postoji nikakvo opravdanje, pa ni razumijevanje toga da se ijedna nevina, “obična” osoba osjeća ugroženom na ulici u strahu od napada i da izbjegava određena mjesta kako bi sačuvala svoj tjelesni integritet, a možda čak i život! Na taj se problem ne može i ne smije šutjeti.
Cijela se Europa, naročito zapadna, sve više i dramatičnije suočava s mnoštvom kriza, od kojih je demografska jedna od najvećih. Sve je manja stopa fertiliteta, natalitet je u opadanju kod domaće populacije, nedostaje radne snage u velikom broju sektora (od one “jeftine”, pa sve do stručnjaka i visokoobrazovanih profesionalaca), a mirovinsko je pitanje postalo jedno od ključnih socijalnih pitanja otkad je pod upitnikom održivost starog bizmarkovskog modela međugeneracijske solidarnosti.
Europa ima problem, ovo je ključno pitanje u godinama koje dolaze
U svim tim okolnostima nesumnjivo je da je useljavanje izuzetno (između ostalog) potrebno Starom kontinentu. Skroz zatvoriti granice i onemogućiti migracije bilo bi kontraproduktivno s ekonomskog i socijalnog aspekta, a moralno upitno i s aspekta nekih univerzalnih vrijednosti. Međutim, ono što države mogu i moraju činiti jest suočavati se s problemima koje uzrokuje masovna, nekontrolirana i neplanska migracija, posebice imigracija iz određenih područja.
One mogu i moraju prioritizirati i odrediti koga, u kojem broju i za što žele, a onda prema tome kreirati i pripadajuće integracijske politike. S druge strane, uvažavanje sredine u koju se dolazi i podlijeganje ustavu, zakonima i drugim pozitivnim propisima, kao i nepisanim kulturalno-vrijednosnim obrascima zemlje/društva u koje se dolazi trebalo bi također valjda biti izvan svake rasprave. Godine bacanja pod tepih ovih problema rezultirale su trenutnim stanjem i divljanjem desnih populista koji sada imaju legitimaciju predstavljati se zaštitnicima “našeg načina života”.
Migrantsko je pitanje trenutno najvažnije i ključno političko pitanje svakog europskog društva. To je pitanje koje ne određuje samo jednomandatnu trenutnu migracijsku politiku nego i generalne tokove i odnose prema društvu, ekonomiji i vrijednosnim obrascima u narednim desetljećima. Što i kako s migrantima, predstavlja i problem i izazov za sve političke stranke u Europi i za stanovništvo, bilo domicilno, bilo useljeničko.
Da je riječ o najvažnijem pitanju, dovoljno govori to da ta tema, tj. pristup tom problemu, praktički određuje svake izbore, neke uzdiže u politička nebesa, a neke uspijeva prikovati za političko dno, a potpuno razgrađuje politički mainstream. Formula kako pristupiti tom problem (osim pitanja “koga”, “koliko” i “za što”) jest uopće osvijestiti da svaka skepsa prema masovnoj i nekontroliranoj imigraciji nije rasizam/ksenofobija/islamofobija, kao što ni svako primanje i integriranje migranata nije narušavanje “našeg načina života”.
Izvor: Index
