Biznis inkluzije

Odakle porodicama migranata novac za plaćanje krijumčara?

Jalova je i nelogična priča po kojoj porodice ilegalnih migranata, u potrazi za boljim životom, štede novac kako bi platili krijumčare i članove svojih porodica poslale u zemlje Evrope, u kojoj ih, eto, čeka život dostojan čovjeka. Previše je logičkih šupljina u pričama koje plasiraju mediji, a koji imaju ulogu plaćenih asistenata u ovom pogubnom projektu za naš narod, prvenstveno Bošnjake.

Krenimo redom..

Pitamo se da li je život u zemljama iz koje migranti dolaze uistinu toliko težak, da je vrijedno rizikovati ga i predati u ruke krijumčara, bez ikakve garancije da će stići na zadano odredište?! Ovo je posebno nejasno u kontekstu priče da ilegalni migranti u najvećem broju ne dolaze iz ratom zahvaćenih područja.

Odakle porodicama ilegalnih migranata novac da plaćaju krijumčare, i ako ih već pomažu, zašto novac ne investiraju u pokretanje nekog posla kojima će im dati hljeb u ruke i osigurati egzistenciju.

Sve ukazuje da je problem ilegalnih migracija operacija svjetskih razmjera, u kojoj su sve strukture našle svoj dio kolača, a narod se naivno uhvatio na udicu da je riječ o jadnim i napaćenim izbjeglicama. Dakako, da su u cijeloj priči i mediji našli svoj interes, čim ne vide migrantsku okupaciju krajeva sa bošnjačkom većinom a plasiraju priče o pojedincima koje nemaju uporište u realnosti…

San o boljem životu je za brojne građane Hondurasa jači od svih smrtnih opasnosti. Oni bježe od siromaštva, besperspektivnosti i korupcije – i slanjem novca iz inozemstva izdržavaju svoje porodice.
Četiri puta je Angel Eric Brandon pokušao stići u SAD. Jednom je upao u zamku meksičkih imigracijskih vlasti, jednom su ga oteli članovi Zetasovog narkokartela, a dva posljednja puta su ga u prelasku granice spriječili američki graničari i ovog 25-godišnjaka i vratili natrag u domovinu. Sve to Brandon, koji radi tek povremeno, priča sa dječijim izrazom lica i kao da je to najnormalnije na svijetu. Priča o mjesecima pritvora u zatvoru za deportaciju, krijumčarima koji dodatno zarađuju tako što žene koje su im povjerene prodaju krijumčarskim kartelima koji ih prisljavaju na prostituciju.O migrantima koji kao slijepi putnici ispadaju iz teretnih vlakova, koji im otkidaju ruke i noge. I prelazak preko rijeke Rio Bravo je Brandon već dva puta prošao. “Ponekad rijeka ima opasne struje”, kaže on. “Onima koji ne mogu plivati krijumčari daju automobilske gume ili zategnu konopac”, kaže on. Onaj ko ne može platiti krijumčara stavlja svoj život na kocku – kao zapravo posvuda na ruti prema sjeveru prepunoj opasnosti.

Evo kako to piše DW…

Ipak kao izbjeglica mora se prije svega biti u stanju uopće sebi moći priuštiti krijumčare. 10 000 dolara su njegovi rođaci morali platiti krijumčarima prilikom posljednjeg pokušaja. I to bez garancije da će uspjeti. “U međuvremenu je cijena porasla na 12 000 dolara”, kaže Brandon, “jer je sada i Meksiko militarlizirao granicu i čak za prelazak granične rijeke između Guatemale i Meksika su potrebnim krijumčari.” Ranije je to bio najlakši dio – za nekoliko američkih dolara se moglo pristupiti jednom od splavova koji su ljude transportirali na drugu stranu kao droge ili krijumčarsku robu. Brandon u međuvremenu ponovo radi u glavnom gradu Tegucigalpu, dok obitelj ne uštedi novac za njegov naredni pokušaj.
San o boljem životu

Zašto to sebi rade? Brandon se smije na to pitanje: “Želim bolji život.” To znači, platu od koje se ne samo ne umire od gladi, već da se također možda može kupiti i kućicu, moped i mobilni telefon. Stalni posao sa socijalnim izdvajanjima tako da se tablete protiv bolova i zavoji prilikom operacije u državnim bolnicama ne moraju samostalno obezbijediti. I nešto što se novcem ne može mjeriti – spajanje porodica. Brandonova majka i dvoje braće i sestara su već dugo u SAD. Brandonu oni jako nedostaju.

“Onaj ko želi u SAD ne dozvoljava da ga zadrže ni Trumpovi zidovi niti njegova kampanja zastrašivanja”, kaže Liliana Flores misleći na televizijske i radijske spotove koje pušta vlada, a koji su finansirani kroz američke programe za pomoć. Flores to mora znati. Ona više od desetljeća vodi program kojeg finansira Udruženje preduzeća Cohep, koji siromašne mlade ljude podučava osnovama poduzetništva i dodjeljuje im start-up kredit za pokretanje vlastitog biznisa ili im obezbjeđuje stipendiju. 450 000 mladi iz Hondurasa je već prošlo ovaj program. To je kapljica u moru. A ponekad i borba protiv vjetrenjača. Skupa sa eksternim savjetnicima i privatnim univerzitetom Udruženje poslodavaca je predložilo dualnu izobrazbu za automehaničare. Ipak državna ustanova zadužena za davanje odobrenja je odbila ovu inicijativu. “Zašto nam to treba”, pitanje je koje su postavili.
Nekoliko velikih poduzeća posjeduje sve

Honduras je zemlja čije je stanovništvo mlado, 43 posto ljudi su mlađi od 19 godina. Svake godine stotine hiljada se tiskaju na lošem tržištu rada ekonomije koja nema za ponuditi više od slabo plaćenih poslova u poljoprivredi, u uslužnoj djelatnosti ili u prerađivačkoj industriji. U brojnim sektorima postoji upravo samo nekolicina preduzeća koja su u vlasništvu male elite i najvećim dijelom žive od ugovora sa državom. Korupcija je široko rasprostranjena. Domaća poljoprivreda nije konkurentna u odnosu na subvencionirani američki poljoprivredni izvoz koji zahvaljujući Sporazumu o trgovini biva uvezen u zemlju bez carina. Bogati žive od svojih dobitaka, siromašni nasuprot tome od donacija koje im iz inozemstva šalju članovi porodica koji su iselili iz Hondurasa. Više od četiri milijarde dolara godišnje iseljeni građani pošalju svojim porodicama. Novac, koji pristiže u banke i tržne centre, a ne biva uložen u obrazovanje ili investicije. “Izvoz siromašnih”, kako je autor Juan Ramon Martinez nazvao ovaj model, je i poslovni model. Pitanje je što će se dogoditi ako se zatvori migracijski ventil, ne samo trenutno u Hondurasu, nego i u svim zemljama između Guatemale i Nicarague. Socijalni pritisak ključa.