Medijski terorizam koji potura “porodične priče” da zakamuflira invaziju vojnosposobnih muškaraca ponovo je na zlodjelu. Novinarske prostitutke donose nam priču o migrantskim porodicama, kako bi javnost obnevidjela i previdjela da među 1000 ILEGALNIH migranata ima tek nekoliko žena. Njihovu priču lahko je demontirati, samo jednim pitanjem: ZAŠTO SE NE VRATITE SVOJIM KUĆAMA?
U nastavku, još jedna tema iz bloka Biznis inkluzije…
Očekivali su bolji život, ljepšu i sigurniju budućnost za svoju djecu, kada su se se odlučili napustiti svoje zemlje i krenuti na opasni i neizvjesni put ka Evropskoj uniji. No, život se poigrao s njima – i stvarnost je daleko od željene. Donosimo priču o životu izbjegličkih porodica u kampovima Unsko-sanskog kantona.
“Htjeli smo spasiti naše troje maloljetne djece. Ništa im se dobro ne može desiti u Iraku. Odluka je bila teška, ali zajednička”, kažu Nasir Nashwan i njegova supruga Kauza. Već nekoliko mjeseci su u prihvatnom centru Borići u Bihaću. Nasir se prisjeća teškog puta. I trenutka kada se morao u Turskoj rastati od ostatka porodice. Kaže: “Nisam htio da idu pješke. A nismo imali dovoljno novca da platimo krijumčarima”.
“Mnogo novca sam potrošio, svu svoju ušteđevinu. Porodica koja je u Njemačkoj je kasnije pomagala, rodbina, svi su slali novac. Za transport porodice iz Turske u Bosnu platio sam oko 15 hiljada eura”, govori Nashwan.
Prisjeća se i kako je izgledao trenutak kada su se nakon što se on mjesecima probijao kroz različite države – konačno sastali upravo na ulazu u ovaj kamp.
“Kada smo se sastali opet, supruga mi je rekla, sve i da ostanemo ovdje, da ne nastavimo naš put prema Evropi, više se nećemo razdvajati, jer smo svi požalili zbog toga. Preteško je bilo. Imam blizance, pet im je godina, mjesecima su pitali čim otvore oči ujutro – gdje im je otac. Preteško je, preteško”, ističe.
Porodica Nashwan ne pokušava više ilegalno preći granicu. Situacija se mnogo promijenila kažu. Policija je rigorozna. Opasnost je prevelika. A ako napuste kamp – više se neće moći vratiti. Morat će spavati na ulici. Stoga – čekaju bolja vremena.
Vrlo slična je sudbina Iranke Bine Dinarvent i njene porodice. Dvije godine su već korisnici u cazinskom prihvatnom centru Sedra. Ona, dva sina i suprug su mnogo puta prevareni, kaže. Krijumčari su im obećavali i uzimali novac. No, do Njemačke nikada nisu stigli.
“Pokušali smo tu blizu Hrvatske preći granicu, moj muž je pao, sada ima trombozu noge, 20 dana je bio u Bihaću u bolnici. Kada je pao, od koljena na dole, noga mu je bila potpuno crna i nateknuta. Ja sam vidjela policiju i zvali ih molila da pomognu, i vidjelu su kako izgleda ta noga, ali ne, samo su nam rekli, vratite se u Bosnu. Kada smo se ovdje vratili, svi su plakali sa mnom, i službenici IOM-a, kada su vidjeli šta nam se desilo”, priča Dinarvent.
I ova porodica se nada da će se evropska politika prema izbjeglicama promijeniti. No, najgore je djeci, kaže Bita. Prisjeća se zašto je napustila Iran. Stariji sin se jedan dan igrao napolju s djevojčicom. Policija ga je uhapsila. Jer se djevojčice i dječaci ne mogu igrati zajedno. Izbacili su ga iz škole jer je imao tri centimetra dužu kosu. To nije po njihovim pravilima. Danas bar ima slobodu. No 20 mu je godina. A u Bosni nema programa za dalje školovanje. Migranti mogu pohađati samo osnovne škole. Mlađi sin je, kažu, veliki talenat. Želi postati profesionalni slikar.
“U Iranu sam tri godine išao u školu za slikara, ali u Iranu nikoga nije briga za moje slike, došao sam ovdje u nadi da to promijenim. Želim da ljudi vide moje slike i da ih cijene. Najjčešće slikam prirodu”, govori Dinarvent.
Bita je već dobila azil. Može ostati u Bosni i Hercegovini. Ali, nema posla. Uz bolesnog muža i dvoje djece koji ne idu u školu – to nije život, kaže. Školovala se za medicinsku sestru. Svaki dan se nada, očekuje, da će joj se sreća osmijehnuti.
