Izjava ministra unutarnjih poslova Davor Božinović da migranti “više nisu dobrodošli” dolazi u trenutku kada se u javnosti ponovno otvara pitanje: je li Hrvatska već postala sabirna točka za povrate iz zapadne Europe – i možemo li to uopće izbjeći?
Godinama se upozoravalo da će članstvo u Schengenu i primjena Dublinska uredba značiti jedno vrlo konkretno pravilo: država prvog ulaska odgovorna je za postupak azila. U praksi to znači da Njemačka, Austrija ili Švicarska mogu migrante vratiti u Hrvatsku ako su ovdje prvi put registrirani.
I to se događa. Prema podacima koje je iznio MUP za sada već davnu 2024, od početka migrantske krize u Hrvatsku se vratilo oko 3500 osoba, a samo te godine 1157. Oko 70 posto njih vraćeno je charter letovima. Dakle, ne govorimo o teorijama, nego o operativnoj praksi. Dodatnu zabrinutost izazvao je slučaj koji je objavio Deutsche Welle – na jednom letu iz Stuttgarta za Zagreb nalazio se i osumnjičeni ekstremist protiv kojeg je u Bavarskoj vođen postupak. Iz istražnog zatvora prebačen je na aerodrom i vraćen u Hrvatsku.
Na pitanje što se događa s takvim osobama, načelnik Uprave za granicu MUP-a pojasnio je da se do završetka azilnog postupka smještaju u Ježevo, pod sudskim nadzorom. Godišnje je, kaže, 25 do 30 takvih slučajeva. No ključna rečenica stigla je od samog ministra. “Ako je jasno da je Hrvatska prva EU zemlja u koju su ušli, takve zahtjeve prihvaćamo. Nakon slijetanja daje im se mogućnost odlaska u prihvatni centar Porin, eventualno podnošenja novog zahtjeva za azilom. Imaju punu slobodu kretanja. To je obično jedini kontakt koji imamo s njima.”
Postoji kvaka
Drugim riječima – Hrvatska ih mora primiti. I tu dolazimo do srži problema. Ministar danas govori o oštrijem pristupu i poručuje da migranti nisu dobrodošli u Europu ako krene novi nalet, ovog puta s Bliskog istoka nakon kaosa nastalog napadom SAD-a i Izraela na Iran. No istodobno vrijede europska pravila koja, u ovom slučaju paradoksalno, obvezuju Hrvatsku na prihvat povratnika. Stručnjak za sigurnost Željko Cvrtila u razgovoru za naš portal, prilikom slučaja u kojem je osuđeni esktremist vraćen u Hrvatsku, upozorio je na realnost. “Nije moguće da se sve prati. Sam ministar je rekao da je prvi i zadnji kontakt s njima kad dođu. Jedan dio će se vratiti nazad, jedan dio će se vratiti u Europu, ali neki će i ostati. Teško je reći koliki su sigurnosni problem, oni su sigurnosno neprovjerljivi”, rekao je Cvrtila.
To je rečenica koja odzvanja: Sigurnosno neprovjerljivi. Cvrtila pritom jasno razlikuje legalne radne migrante – kojih je Hrvatska uvezla više od pola milijuna u posljednjim godinama – od ilegalnih migranata koji su nasilno prešli više granica. “To je sasvim drugačija situacija od legalnih migranata koji imaju sve papire. Ovi koji su nasilno prešli desetak granica, normalno da ljudi mogu imati nelagodu ili strah. Mi nismo imali velikih problema, ali nismo imali ni veliki broj ljudi koji su ostajali, naspram Švedske gdje su se stvorile bande koje pale i teroriziraju domicilno stanovništvo”, upozorava. Upozorenje je jasno: integracijski mehanizmi su slabi, a masovni dolazak u kratkom roku teško je kontrolirati.
Premijer je tada povratne letove opisao kao “normalnu praksu unutar EU”. I doista, Hrvatska je to potpisala. Ulaskom u Schengen prihvatili smo sustav u kojem prve zemlje na vanjskoj granici snose najveći teret. Cvrtila otvoreno kaže: “Mi smo to potpisali. Ušli smo u Schengen. Druga je stvar je li to dobro. Ja mislim da to uopće nije pošteno. Jer prve su zemlje poput naše na udaru.”
Upravo zato izjava ministra o “radikalnom zaokretu” zvuči dvosmisleno. Ako Hrvatska želi stvarno pooštriti politiku, mora odgovoriti na tri pitanja. Prvo – kako misli kontrolirati granicu dugu više od tisuću kilometara, kroz šume, planine i rijeke? Policija već radi pod velikim pritiskom, s plaćama i uvjetima kakve imaju. Bez dodatnih ljudi i tehnologije teško je očekivati hermetičko zatvaranje.
Kontradikcije
Drugo – hoće li ponovno otvoriti raspravu o vojsci na granici? Zagovornici tvrde da bi vojska pružila logističku potporu. Protivnici upozoravaju na militarizaciju unutarnje sigurnosti. Treće – hoće li Hrvatska na razini EU tražiti izmjene Dublinskog sustava ili ćemo i dalje prihvaćati povratnike bez ozbiljnog političkog otpora? Jer dok god vrijedi Dublinski režim, Hrvatska ne može jednostrano reći “niste dobrodošli” onima koje joj druge članice vraćaju.
Istodobno, javnost vidi kontradikciju: s jedne strane uvezli smo golem broj navodnih radnika, s druge strane govorimo o zatvaranju prema migrantima. Razlika postoji – ali politička poruka mora biti jasna i dosljedna. Ako dođe do novog migrantskog vala, primjerice zbog destabilizacije Bliskog istoka, Hrvatska će ponovno biti prva na udaru. Tada više neće biti dovoljno reći da “nismo hotspot”. Jer formalno možda nismo, ali operativno – prema pravilima koja smo prihvatili – postajemo mjesto na koje se ljudi vraćaju. Zato je ključno pitanje nije jesu li migranti dobrodošli. Pitanje je ima li Hrvatska realan plan kako upravljati sustavom koji je sama potpisala – i kako zaštititi sigurnost građana u okviru pravila koja vrijede za cijelu Europsku uniju. I koliko uopće možemo u okviru propale zapadne politike oko migracija…
Izvor: dnevno.hr
