Intervju

AKADEMIK Duraković potvrdio upozorenja Fatmira Alispahića od prije dvije godine

Profesor Esad Duraković, arabist i stručnjak za orijentalne jezike, predavač na Odsjeku za orijentalne jezike i književnost Univerziteta u Sarajevu, član Akademije nauka i umjetnosti BiH te Arapske akademije znanosti u Damasku i dobitnik međunarodne nagrade Sharjah koju dodjeljuje UNESCO za poseban doprinos arapskoj kulturi, jedan je od uglednijih bosanskohercegovačkih intelektualaca. Analitičan i kritičan, sklon je britkoj, neuljepšanoj retorici koja secira aktualno stanje u Bosni i Hercegovini. Iako nije uključen u politiku, posljednjih godina je u bosanskohercegovačkoj javnosti otvoreno iznio niz kritika ne samo na račun političara i politike u vlastitoj državi, već je jednaki pristup imao i kada je riječ o predstavnicima hrvatske i srpske političke scene, ali i o neučinkovitoj i pasivnoj politici Evropske unije prema događajima u Bosni. Istodobno optužuje i znanstvenike za šutnju i pasivnost u odnosu na brojne negativne pojave koje razaraju bosanskohercegovačku političku scenu i društvo. O svemu tome govorio je u razgovoru za Nacional.

NACIONAL: U medijima često ističete tvrdnju da hrvatski i srbijanski političari i danas nastavljaju agresorsku politiku prema BiH kakvu su 90-ih vodili Franjo Tuđman i Slobodan Milošević. Iz kojih argumenata i njihovih postupaka izvlačite takav zaključak?

Dobro je poznato da su i Tuđman i Milošević vodili agresorsku politiku prema BiH s jasnom namjerom da podijele njezin teritorij. S velikom dozom gorčine vidim i prepoznajem da se vladajuće oligarhije Hrvatske i Srbije ni danas nisu odrekle svojih ratnih ciljeva. Oni to kontinuirano rade, naravno ne više oružjem, ali se ne ponašaju prijateljski prema BiH i djeluju izrazito destruktivno prema mojoj zemlji, a posebno preko svojih „izvođača radova“ – predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića i Milorada Dodika, člana Predsjedništva BiH iz redova srpskog naroda. I Čović i Dodik u stvarnosti su produžene ruke i instrumenti hrvatske i srpske politike, koje se nisu odrekle teritorijalnih pretenzija prema BiH. Na njima je najveća odgovornost što je politička situacija u BiH već punih 25 godina blokirana i zemlja ne ide ni naprijed ni natrag, a Hrvatska i Srbija čekaju odgovarajući međunarodni trenutak da svoje aspiracije i ostvare. (…)